Naplata

Neki čudni pomiješani osjećaji nagomilavali su se u meni dok je vani bila prava ljetna oluja. Kiša i vjetar upravo su udarali svoj završni krešendo o prozore, i kao da se sva težina ljepljivog dana bez pitanja ušuljala kroz proreze starih škura sobe. Ležala sam u polumraku, i osluškivala sporadičnu grmljavinu koja je davala pomalo zastrašujuću notu cijeloj priči. Dan je protekao sasvim uobičajeno, osim što sam baš danas odlučila srediti svoju sobu uspomena. Tako sam zasukanih rukava, i s dubokim udahom krenula u akciju. Prošlo je već poprilično vremena, a ja sam uporno stajala na mjestu, ne želeći se obračunati sobom i svojim vlastitim vulkanima. Odgađanje je još više nakupljalo nagomilane emocije s kojima sam mislila da sasvim dobro vladam. Kvaka cijele priče je u tome što sam ja to samo mislila. Nikad misli nisu te koje pretjerano tjeraju na akciju. I kada se tome pomalo pridruži nekakav neopisiv osjećaj krivnje, sve se odjednom sruči na čovjeka, i imaš samo jednu pomisao da se moraš ustati i krenuti.
Danas sam se kretala uzanim i jako strmim prolazima vlastitih hodnika.
I sad dok ležim u vrućini ljetne sobe, pomalo se pitam, da li čovjeka pokreću ili zaključavaju minule uspomene, i da li
sve dolazi na naplatu tek kada se ukaže i najmanja mogućnost da se othrvamo njima?

Jedan komentar za "Naplata"

  1. Marija
    Marija
    11/10/2019 at 11:53 am Permalink

    Ponekad boli veliko spremanje uspomena, ali nužno je. I recycle bin čovjekove duše treba povremeno isprazniti.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.