Ponoć je,
kiša smokrila ulice,
u glavi sjeta uplela jedno prošlo vrijeme.
Potoci tuge nabujali,
prošlost večaras oživje na javi.
Sklapam jednu cjelinu
odmičući se od sebe,
želim ugasiti prazninu.
Srovog li života
kad me zaboravi u kišnoj noći,
ostavi da lutam,
vječno sebe tražeći.
Prošla je ponoć,
otrgnuh list papira,
da zapišem kako boli
biti neshvaćena.
julija
08/01/2013 at 2:31 pm Permalink
Zapis o nastanku pjesme. Što je to što nas tjera da bilježimo naše tuge? Vjerojatno isto ono što pijanca tjera da se utopi u zaboravu. Ali mi ne želimo zaborav. želimo sjećanje na vlastite boli. što je to što nas tjera da bilježimo?
Lijep pozdrav Faiza 🙂
08/01/2013 at 2:57 pm Permalink
hvala Marija
baš tako,uđeš u srž pjesme i to je ono što cijenim kod tebe sve ove godinice 🙂
ostavljam topli zagrljaj 🙂
08/01/2013 at 8:10 pm Permalink
Tuga je najbolja inspiracija, nastaju lepe pesme. Samo zapisuj, rado citam tvoje misli. Lep pozdrav 🙂
08/01/2013 at 8:12 pm Permalink
Draga Faiza, osjetila sam tvoju bol.Nama koji pišemo, bol je lakše podnjeti kad je podijelimo, stavimo na papir, stvorimo nešto lijepo poput tvoje pjesme,
srdačan pozdrav!
08/01/2013 at 8:46 pm Permalink
najljepše bi bilo utapat se u alkoholu i još dodatno bilježit na papir pa kako ispadne, haha, odlična pjesma Faiza, pozdrav i 🙂
otrgnuh list papira,
da zapišem kako boli
biti neshvaćena.
10/01/2013 at 1:25 pm Permalink
hvala Dragice od ♥
slabo pišem ali svratim često ovdje 🙂
s vama je sve drugačije
10/01/2013 at 1:26 pm Permalink
hvala draga marissa
zadovoljstvo mi je kad si osjetila pjesmu
da,tako je u životu 🙂
lijep pozdrav
10/01/2013 at 1:27 pm Permalink
hvala Jim punooo
da najbolje bi bilo i ne izlaziti iz kafane 🙂
veliki pozdrav 🙂