Lorena Vojtić” Prokletstva”
Hajde,
jedini!
Kuni me
još više.
Iz sve
snage.
Što jače
možeš…
Posljedice
će biti jako.
Strašne…
Po tebe.
Prizivaš
mržnju.
Navlačiš
zlovolju.
Ne pojmiš
tko sam…
Uistinu!
I što –
znam…
Moje
crne
moći.
Te mogu
dotući…
Ukoliko
poželim.
Suzbit –
ću tvoje
napade.
Pokoljenja
stoje iza
mene…
Milan Janković “Začarani cvijet!
Guše me vijugave loze melankolije…
Hipnotizirajući petrikor ispunjava
moja pluća, duhanom smotana.
Nedostaju mi vijugave livade
u mističnim zemljama,
i biti opčinjen svakim,
cvijetom čarobnim.
.
Posljednja latica,
začarani cvijet pada…
.
Izgubio sam svoju kartu,
zbog zabranjenog znanja.
Začaran prokletstvom stvorenja u gnjevu,
muče me zloćudni tumori u prsima.
Posljednji od svjetlucavih otrova,
koji bježe s mojih usana.
.
Svjestan sam majke prirode,
kao odlučujuće čarobnjaštvo.
Sve stvari završavaju…, ovdje,
kao cvijet što pada, začarano…
Milan Drašković “Prisni kosmos Jesenjina”
Narodne poskočice
Nadahnuće detinjstvom
Vrednosti starog sveta
Hrist kao savršenstvo
.
,,Konzervirati“ prošlost
Nasleđe Ljermontova
Srodnosti sa Šagalom
Međa dvaju svetova
.
Pesnik slovenske duše
Metež revolucije
U sferama snovidnog
Faza rezignacije
.
Praoblik ornamenta
Kroz predstavu drveta
Uz proročanske slutnje
Opraštanje od sveta
Rijad Arifović “Glas bez zvuka”
Nosim ravnicu u osjećajima
Nosim stihove, nosim zvuke
sevdalinke svirane u tonovima
tuge i nostalgije.
Nosim snove izgubljene
u noćima samoće.
Nosim gorčinu u buketima
lucidnost i bezumlje.
Nosim suhoću svojih očiju
koje plaču još od djetinjstva.
Nosim noći pune mjesečine
Nosim polja suncokreta
Nosim dvorište puno sunca i ptica
Nosim dugu čežnju
Nosim jedan grad ukraden od boli
Nosim malu kuću, okrečenu u bijelo,
na čijim sam stepenicama
učio da vežem pertle na cipelama
Nosim melodiju uspavanke
koja umiruje moje srce
jedan glas bez zvuka
koji kaže :
Tako si velik i tako mali,
živote moj.
