Smrt i ja više smo se puta mimoilazili u životu, i uvijek se čudih zašto me zaobilazila, ne vodeći u svoje odaje. Zadnji puta za smrtonosne pandemije, tijekom koje me posjetila na zaraznom odjelu bolnice u kojoj sam je očekivao, iako posjete bijahu zabranjene za sve posjetitelje, sem – razumije se – Smrti, koja je neštedimice odvodila pacijente, osim sretnika poput mene. Prepoznali smo se oboje. Nikada neću zaboraviti dugački, duboki pogled crne praznine u moje oči, tijekom kojega sam je stigao upitati:

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Kad je gladna godina, sit sam svakog njezinog dana.

                                 .

Najteže je prepoznati neprijatelja koji je premazan svim bojama.

                               .

Na ptičjem mlijeku othranjene su mnoge velike zvjerke.

                           .

Pokazao im je zube — široko se smiješeći.

                           .

I prsti na ruci pravde lako naprave figu.

Pročitaj cijelu poeziju

“Ona je tu. Mora biti tu. Jer drugačije ne može biti. Jer drugačije ne smije biti.“

Promrzlim prstima Lovac zateže užad oko slojeva papira i najlona kojima se omotao. Oslanja se na stablo da predahne. Čitavu vječnost slijedi njene tragove. Već je zaboravio, kad ju je posljednji put uočio, nanjušio, čuo; kad ju je posljednji put naslutio. Ona je nenadmašna, a on nema ništa; samo tu sudbinsku ustrajnost Lovca.

Šumska Kraljica osjeća da joj je Lovac na tragu. Plijen zna kad je lovljen. Plijen zna da je plijen. Ova priča ima uvijek isti završetak. Pa, ipak … žrtva bježi, zavarava krvnika, prikriva tragove. Igra mora biti odigrana po vječitim nepisanim pravilima: etapu po etapu … od trenutka kad ju je izdvojio iz grupe, do časa konačne egzekucije.

Lovac je svjestan toga da je ovo što radi izvan njega … iznad njega; da on sam nije drugo do sićušna mrva jednog velikog plana; okvira koji nadilazi moći njegove spoznaje. Kako mu, uopće, pada na pamet da može nadmašiti Kraljicu Šume? Može i mora, rođen je … Lovcem!

Šumska Kraljica stoji na blještavilu proplanka; nepomična, u punoj raskoši svoje  neprikosnovene predodređenosti. Lovac podiže oružje; kratko nišani. Prasak se slije s krikom nasmrt ranjenog bića. Tijelo pada,  usporeno i groteskno; razbacujući udovima prozirne oblake blještave bjeline. Mjesec gasi svoj reflektor. Tama obavija prizor. Samo još jedna žrtva na vječitom oltaru. Nema krivnje … nema nevinosti.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Oči djevojke, nasmiješene, crne oči

namiguše, ponjijele me put nebesa.

Gubim tlo pod nogama i

kao slijepac slijedim

te oči

nesigurnim

putem sna.

Pročitaj cijelu poeziju

Skriven pseudonimom kroz zemlju neuroze,

tajanstven tonalitet trag autoskopije,

Kafka k’o antiteza – radost metamorfoze –

monotona požuda uz kompleks kastracije.

                       .

Sličnosti sa de Sadom dikasovskih zlodela,

u viskoznom vremenu biljke poput dekora,

drukčiji oblik duše – glas Lekonta de Lila –

ludilo bez bezumlja psihološkog ponora.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju