Marin Čaveliš ” Ubojito ravnodušje”
Čuješ li jauke žrtvi?
Ubijaju se gradovi i ljudi.
Leže srušeni i mrtvi.
I nikog to ne čudi.
.
Čuješ li jauk majke
nad mrtvim djetetom?
Zlo je izašlo iz bajke
i opet luduje svijetom!
.
Makar malo oslušni
kako tišina ječi,
dok ljudi ravnodušni
gledaju zločine mirno – bez riječi.
.
Svima je ogluvila duša,
ne čuje žrtava krike.
Od zla se niko ne gnuša,
ravnodušni su – iz navike.
.
Otupili na tuđu muku
da bi živjeli bez stresa.
I stekli lošu naviku:
glavu u pijesak – do svog udesa.
.
A loše navike ubijaju
ravnodušni svijete,
ubice što dušu nemaju –
i tebi prijete.
.
I znaj – nisu krivi samo bezdušni
što od ljudi prave žrtve.
Krivi su i ravnodušni
što mirno broje mrtve!
Milan Janković “Moje Valentinovo”
Njen osmijeh, topao i nježan.
Njene oči, pune ljubavi i dobrote.
Ljepotica, u svom sjaju sadržana,
razvedri moj um od terakote.
.
Ali ipak, riječi ne mogu opisati
srce koje držim u sebi.
Pokušao sam to pjesmom objasniti,
ali bi pjesma opet bila,
beskrajna u sjeni svakog stiha;
.
Objasniti, osjećaj je smjeli,
pisao sam kroz mnoge dane i noći.
Zapisao sam svaku riječ, koju sam znao,
svakom riječi drugu frazu stvarao.
.
Postala je knjiga, tako sjajnog sjaja,
puna pjesama, koje nikad nisu dobro rekle.
Ali ako ovaj stih, toplo i fino pročita,
samo jedno pitanje, čuti može;
.
Da li bi bila, Valentinovo moje?
Spomenka Krebs “Narančasti snijeg”
Okrutnost jeseni je opet tu,
postaje dosadno -hladno,
njeni zubi nam se keze ogledavajući se
u zamazanim, hladnim izlozima grada.
Igrajući se prvim pahuljama
ona škilji ispod popveza na jednom oku
ne videći da narančaste pahulje u mislima mi,
ostavljaju tragove za sljedeću jesen.
To je pečat za podsjećanje za sljedeću godinu.
Težak, monoton, dosadan je
iako sasvim tiho šušti Vivaldija pri padu,
Šušanj se širi po ulicama našeg grada
dok mi čekamo na pravu zimu
kad hladnoće škripe
blještava, nevina bjelina se šepuri prljavom stvarnošću.
Vrijeme je za kazalište
RASPORED PREDSTAVA:
II. Kazališni dani München:


