Emil Strniša ” Vuk i osam janjaca” ( braća Krim) izbor iz Diskursa
Bio jednom jedan čudan plavooki Vuk i za razliku od drugih, čuvao je osam janjaca kao zjenicu oka svoga. Šest velikih i dva mala. Čuvao ih od drugih stepskih brkatih vukova, a bogami i prerijskih kojota. I tako godinama. Ali kada bi se koje janje malo osmjelilo i zabrstilo tuđu travu, znao ga je plavooki Vuk lupnuti šapom po glavi da bi vidio samo zvijezde, a ne latinično U ili četiri ćirilična S.
Kako jednom napisa Petar Preradović citirajući Heraklita – Stalna na tom svijetu samo mijena jeste – pa tako i plavookom Vuku malo po malo, počnu tupiti zubi, rijediti se dlaka, onemoćale šape i na kraju pokopaše ga uz takve počasti kakve svijet vukova još nije doživio. Stigoše vođe čopora sa svih strana zemaljske kugle, pa se kraljevski polarni vukovi nađoše njuška uz njušku s običnim sivim plebejskim, pa čak i sa crvenim i grivastim. Stigli i kojoti, pustinjski šakali i dingo križanci čije je podrijetlo bilo nemoguće odrediti. Bila je to jedinstvena prilika, da ih se sve, bez imalo opiranja i prigovora utjera u, zamislite, jedan jedini tor. Postoje fotografije i snimke tog događaja, rijetkog kao kiša u Dolini smrti.
Bogme, gledajući ih onako skupljene, zgužvane, tihe i mirne, više su izgledali kao stado ovaca nego čopor vukova. I tad janjci spoznaše kako je to izvanredno – kad si ipak vuk, pa makar u ovčjoj koži. Kad se kripta zatvorila i kućica utonula u cvijeće, zaspala i janjad.
Sanjali Kafku i doživjeli Preobražaj.
Probudili se i razmahali janjci. Između više vrsti jogurta koje su jedni jeli, a drugi bacali, onaj najveći, u kojemu je ambicija Vožda čopora čučala već duže vrijeme, pokaže tad stadima u torovima i na pašnjacima ispod mliječnih, tek izrasle zube koljače i britke velike šape, pa u svoj brlog zataraba ona dva najmanja bivša janjeta. Al’ kad krene dalje da zavija, neki mu se pridružiše, al’ neki bogme ne. I njima narasli zubi, produžila se njuška, zažutile okice, naoštrile šape i nakostriješila dlaka.
I u tom sukobu svak sa svakim, svak protiv svakoga, neki izvukoše tanji, a neki deblji kraj dunavske Batine… To što je zinuo i zapišao više nego što je smio, natjeralo je svjetske šintere da najvećeg vuka kao običnu bijesnu đukelu odvuku u karantenu dok mu ne utvrde zdravstveno stanje i odluče što s njim. Ostali vukovi zamukli, uplašeni povukli se u svoja prirodna staništa, na čekanje.
Kako smo već ranije rekli, vrijeme čini svoje, neki se razboljeli bez vitamina D i krepali, neki ostarjeli i uginuli, neki nebitni još reže na vlast i sa vlasti.
Danas ovom vukojebinom, više ne krstare plavooki vukovi kao onaj s početka priče. Tek jedan vučić s usnama kao u Severine. Navukao ovčju glavu i kožu, a ispod nje mu rastu zubi i oštre se šape. Otvorio mu se apetit. Koja janjad, sad tuđe ovce traži!
Suzana Marić ” U kišnoj noći”
Odlazi još jedan dan
ispraćen sivim oblacima
i kišom koja neumoljivo
dobuje kao stara ura po staklu.
+
Lijeno se spušta noć
poput koprene.
Donosi li sa sobom spokoj, miran san,
ili će nesanica na čelo sjesti
i držati umorne očne kapke otvorenima?
Hoće li pjesma nastati
kad ponoćna ura odzvoni?
Hoće li duša ispisati ispovijest u sitne sate
na bjelini papira,
ili će glava umorna klonuti
između ramena obješenih?
+
Kiša rominja, oči se sklapaju,
noć se je odavno ugnijezdila između zidova.
Tiho je…
Tiho…
Samo nedovršena pjesma
na bjelini papira čeka svoj kraj.
Muza je zaspala na mom ramenu
umorna od čekanja
da se ruka moja pokrene iz bezvoljnosti nesanicom donesene.
+
O, noći koliko još koraka imaš u toj golemoj sobi, u kojoj zidovi strše i lome tišinu?
Koliko uzdaha će kapnuti na tvoje crne skute?
Koliko će se slova razliti u suzi na praznoj bjelini dnevnika i pjesmarice?
Teška si… Tiha…
Dubinu tvoju gledam, a oči peku, bole.
Ne vidim slovo, muzu…
Ne vidim jutro.
Suzana Marić
katarinab
julija