Nekoliko kratkih opaski na film („Fantom slobode“, Bunuel) o kojem sam razmišljao dok nisam zaspao, pa nastavio ujutro. Neobjavljeni tekst star je više od pet godina.

                                                                                                              .

„Le Fantôme de la liberté (sh. Fantom slobode) je francusko-italijanski igrani film snimljen 1974. godine u režiji Luisa Buñuela. Po žanru je mješavina drame i crne komedije. U njemu ne postoji čvrsti zaplet, nego se sastoji od niza epizoda koje povezuju likovi koji, često bez nekog objašnjenja, prelaze iz jedne epizode u drugu. Radnja tako počinje u Španjolskoj za vrijeme napoleonskog rata da bi se prebacila u sadašnjost te prikazivala niz bizarnih likova u grotesknim situacijama. Buñuelu, koji je u vrijeme snimanja imao 74 godine, to je bio pretposljednji film, i u njemu je iznosio, koristio svoj prepoznatljivi nadrealistički stil, ali i ironičan stav prema buržoaziji i tadašnjem poretku.“

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Skrovište uspomena iz jednog davnog leta.

Otrgnute ljubavi kad se obruše snovi,

Noć kada dotaknu dno neki dobri duhovi,

Eksplicitno njeno ,,ne“ kod poslednjeg susreta.

                  .

Tamo gde ostrvo prima talas zapenjeni,

Zaljubljeni bejasmo – da se ne zaboravi –

Azaleja sad vene u vrtu te ljubavi,

Sećanje mi ostade i dani usamljeni.

                      .

Akordi u tami i ukus razočaranja.

U začaranoj noći sretnem je u snovima,

Dragu koja napusti riznicu moga srca.

                 .

Aroma propadanja, veština umiranja.

Dramolet o ljubavi pisan setnim slovima,

Elegija dok živi kroz misli jednog starca.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Bez izvora i bez sliva, bez obala

i bez ada,

bez pritoka, bez brzaka, ravnodušna

kao stijena,

niti prava, niti kriva, bez režima

i bez pada,

sve nas nosi struja njena – nesmiljeni

tok vremena.

Pročitaj cijelu poeziju

Zima čeka svoje vrijeme,

da zagrize posljednje uspomene.

Kao lavica čuči

u smrznutim vjetrovima,

trbuhom do arktičkih valova,

izgladnjela i čekajući…

Udariti po naslikanoj zemlji,

koju su oslikale

i Jesenjinove zlatne ruke…

Zima čeka svoje vrijeme

da ulovi sve one…

Bez budućnosti…

Bez prošlosti…

Pročitaj cijelu poeziju

Mislio sam da uvijek mogu biti svoj, zaključan izvana,

gdje samo ona je znala mjesto gdje držim ključ dopiranja.

Nije mi smetalo, bila je čas vjetar, čas sunce

dolazila, odlazila kad joj se prohtje, otvarala tajni vrt

mojih razmišljanja

rušila, čupala sve trajno i pomno posađeno svih

usamljenih godina

         .

Sadila bi proljeće, u isti mah

nosila kišu i sunce,

ljeti dodirivala

sve one divlje trave koje bi lelujale

poput njenog tijela u mojim rukama.

Prihvatio sam sve njene vizije , sve to njeno

divlje

nasuprot mojih šutnji u sretnim mislima

kao sintezu, vjerujući

da upravo ta moja tišina pretočena

u zjenicu oka, dok je gledam,

izreći će u kojoj mjeri

nosim njeno ime

na usnama

            .

Mislio sam da je dobro poznajem

znao njene izvore, dubine,

točke vrtloga, sve amplitude njenog smijeha i ljutnje

no nikada nisam uspio

dokučiti

tok

njenih misli kada bi se posve umirila

i odlutala pogledom

                  .

Photo: Ardiansyah Putra AY

Pročitaj cijelu poeziju