Mislio sam da uvijek mogu biti svoj, zaključan izvana,

gdje samo ona je znala mjesto gdje držim ključ dopiranja.

Nije mi smetalo, bila je čas vjetar, čas sunce

dolazila, odlazila kad joj se prohtje, otvarala tajni vrt

mojih razmišljanja

rušila, čupala sve trajno i pomno posađeno svih

usamljenih godina

         .

Sadila bi proljeće, u isti mah

nosila kišu i sunce,

ljeti dodirivala

sve one divlje trave koje bi lelujale

poput njenog tijela u mojim rukama.

Prihvatio sam sve njene vizije , sve to njeno

divlje

nasuprot mojih šutnji u sretnim mislima

kao sintezu, vjerujući

da upravo ta moja tišina pretočena

u zjenicu oka, dok je gledam,

izreći će u kojoj mjeri

nosim njeno ime

na usnama

            .

Mislio sam da je dobro poznajem

znao njene izvore, dubine,

točke vrtloga, sve amplitude njenog smijeha i ljutnje

no nikada nisam uspio

dokučiti

tok

njenih misli kada bi se posve umirila

i odlutala pogledom

                  .

Photo: Ardiansyah Putra AY

Pročitaj cijelu poeziju

Nemojte, djeco, učiti od mene,

ja sam mislio da sam pametan,

a onda je došlo drugo vrijeme

i tek sad vidim da ništa ne znam.

                          .

Nemojte, djeco, učiti od mene,

ima puno svjetlijih primjera,

krv nečista teče kroz moje vene,

iz mog se nećete najesti tanjira.

                    .

Nemojte, djeco, učiti od mene,

ja odlazim dok ste vi još sneni,

nemojte, djeco, učiti od mene,

možda je bolje da učite na meni.

Pročitaj cijelu poeziju

Bilo je zrelo doba godine

Ustao sam prije svitanja

pogledao u nebo koje se žarilo

sanjivo od plamena

spustio roletne, zatvorio vrata

i otišao prvim vozom

kao prokleti stranac

koji luta od uspomene do uspomene

bježeći od samoće

I nisam bio prvi

I nisam bio poslednji

Koji je zaboravio

da ostavi sjećanja

ispod saksije na prozoru

Bilo je zrelo doba godine

Sasvim slučajno, negdje na sjeveru

lutajući usamljenim putevima

utapajući se u krajolik

mokar od večernje kiše,

sjetih se dana kada sam

učio da vežem pertle na cipelama

na stepenicama kuće okrečene u bijelo

Bilo je zrelo doba godine

Prestao sam da gledam televiziju,

ne slušam radio, ponekad prelistam novine

kao neki spokojni čovjek

u čijim očima su se stišale bitke

i sve postaje zaborav

osim ove pjesme koja ostaje u srcu zauvjek

i male kuće okrečene u bijelo

kao prve slike buđenja

Jer nisam bio prvi

I nisam bio poslednji

Koji je zaboravio

da ostavi sjećanja

ispod saksije na prozoru

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Prestaju pisati pjesme

kad više nisu sami.

Cijepaju skrivane sveske,

smiju se sebi samom,

i zaboravom žure

svetiti se tami

što je tako sretno

rastjerana danom.

I žure da žive,

i živeći žure,

i umiru tako, no tajnu su

svoju kao bolest krili,

ne htijući priznat

one dane sure,

kada su, eto, i pjesnici bili.

Pročitaj cijelu poeziju

Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje

duše gorde. I neke uspomene modre.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju