Završna večer II. kazališnih dana u Münchenu
Teatar MASKA München svečano je zaključio trodnevnu manifestaciju “II. Kazališnih dana München”. Na završnoj večeri pred prepunom dvoranom u Kultur Etage Messestadt izvedene su dvije komedije: “Pidžama za šestero” u izvedbi Gradskog kazališta mladih Vitez i “Patrioti” u izvedbi Sinjskog pučkog kazališta. Predstave su zagrijale atmosferu u dvorani i oduševile gledatelje.
foto: Fenix- Marin Bikić
Milica Mihajlović “Spokojna pesma”
Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje
duše gorde. I neke uspomene modre.
Kada jednom odem, zasjaće Sunce,
procvetaće ruže, ptice će gnezdo
svoje sviti, ostaće lepota života
dok će se moj pretvoriti u spokoj.
.
Kada jednom odem, biće to u tmini
krajičku oka moga, u dubini tužne
duše, na obali nebeskoga svoda.
Volela bih da dobijem krila na
vetru, da odem, da obrišem sva
sećanja i snove, da pravim neke
uspomene nove. Sve bih drugačije.
Svaku bih reč drugačije rekla, svako
slovo drugačije pisila i svaki dan
punim plućima disala i udisala.
.
Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje
duše gorde. I neke uspomene modre.
Suzana Marić ” Crno Martinje “
Svaki korak prema groblju, bolio ga je. Osjećao se kao da bosonog
hoda po zdrobljenom staklu, što bliže, to je bol bila žešća, ožiljci sve dublji.
Zbog tih ožiljaka samuje.
Strah od ponovne boli zarobila ga je.Svoje srce je okovao ledom
i neće dozvoliti da se otopi.
Mislio je … Mislio je da je ljubav vječna, da traje… Da postoji za njih i zbog njih. Mislio je da je sva sreća slivena u njihov pehar iz kojeg su zajedno pili. Ali život je igrao podmuklu igru.
Jedan trenutak i nestalo je sve. Jedna čaša previše, ukrala mu je sreću, odlomila dio života od njega, taj dio koji ga je ispunjavao, taj dio koji mu toliko nedostaje, koji ga toliko boli!
Martinje mu je nekada pričinjalo: veselje, društvo, smijeh, ali sada su tu samo bolne suze.
Koga da krivi? Pijanog vozača? Sebe, što je krenuo pola sata ranije?
Više ne zna. Počeo je kriviti sudbinu, život, vrijeme…
Mislio je da je ljubav umrla s njime u toj noći, u tim bolnim tragovima.
Osjećao se kao da je dio njega umro taj dan. Mora li toliko boljeti, razdirati dušu?
Mora li srce bespomoćno krvariti i neutješno samovati? Boljela ga je i pomisao na nju.
Martinje je danas zamirisalo po mladom vinu, bijelim kalama na hladnom mramoru i treperavoj svijeći zapaljenoj drhtavom rukom.
Poželio je osjetiti i njen miris, ali vjetar ga je odnio za Martinje, kada se slavi mlado vino … Kada je izgubljena jedna mladost i uništeni svi snovi.SUZANA MARIĆ
Suzana Marić “Ozeblo je srce”
Ozeblo je srce
one zime
i duša je ozebla s njime
kada su snjegovi
plesali
a vjetrovi pjevali.
.
Ozeblo je srce
na vjetrometini-
izgubljenoj istini
u nanosima snijega
misleći na njega.
.
Ozeblo je srce
iznova
usred ledenih okova
.
sige su ga ranile
mečave voljeti branile.
.
Ozeblo je srce
one zime
i posljednji put mu spomenulo ime,
kada su snjegovi plesali,
a mi ga ugrijati nismo znali.
.
Suzana Marić
