Petru Merćepu

.

Tvoj je cvrkut – opereta olovna,

i lice – grom što zagrmi u tišini.

Ptico od perja što šumi nad prazninom,

krilima mrtvoga sunca razdireš zrak.

                        .

I uzdižeš se poviše oblaka,

sjaj krošnje titra nad sivim kamenom radobilja,

vjetar nosi šaptove tvoje jesenske topole,

dok se tvoje ja treperi u vlastitom odjeku.
.

Lišće trepti pred tvojim očima poput kamena u vodi,

nemir titra krošnjom tvoga daha,

sokol u grudima grmi kroz vlastitu tišinu,

i bijes tvoj huči kao oluja što se boji vlastitog vjetra.

                                   .

Riječi ti lebde poput staklenih tornjeva u magli,

misli odjekuju vlastitim šaptom,

svaka izjava sijeva poput zlata u ogledalu od dima,

i glas tvoj tutnji – veličanstven, a šuplji u svojoj moći.