Hladnoća se spušta kroz tišinu što diše,

vjetar titra u kostima starih stabala,

i svaka nota gubi oblik u vlastitom odjeku.
.

Plavi odjek titra i klizi kroz tamu i tišinu, u prostoru bez povratka —

svaka je riječ kristal što se lomi u tišini,

i svaka pauza — odjek koji pamti propast.
.

Ritam titra kroz prazninu što ne prašta,

kap po kap taloži vlastitu grozdu,

i ni zvuk ni tišina ne mogu pobjeći iz nje.
.

Jablan se savija pod teretom praznine,

lišće šapće tonove što leže na vodi,

zemlja upija odjek,

ne sjeća se proljeća,

i ne nada se povratku svjetla.
.

Sve je tišina što se širi među granama,

odjek postaje zrak u kojem nema povratka,

zrak titra pod težinom neizgovorenog,

svaka nota nestaje u vlastitom odjeku,

i ništa ne pada, a sve se lomi,

lišće pamti, korijenje čeka,

sve sjenke susreću vlastiti odraz,

i samo vjetar nosi ono što ne može ostati.