Kada mi je jedan pjesnik  nedavno poslao svoju najnoviju pjesmu, sjetih se pjesme “Opet me, dušo, skitanja mame” koju sam napisala 2012. godine i zaboravila na nju. Sada, osam godina kasnije,   čini mi se da je pjesma čekala da je neka druga pjesma oživi, da reagira stihom na stih. Čudnovati su putevi stihova u tom Pobratimstvu lica u svemiru!

OPET ME, DUŠO, SKITANJA MAME 

Opet me, dušo, skitanja mame
nove ceste moje stope traže
uzalud riječi prijekora i tuge
uzalud bedem, postavljene straže.
.
I loše vino ponekad zanese
ja moram poći s one strane tame
i grube riječi mogu biti drage
udobnost doma nije, dušo, za me.
.
Kraj plota nekog umrijet ću u miru
Mjesec nad glavom pričat će mi priče
srebrene niti privući  će dušu
i neću znati da zora već sviće.
.

Marija Juračić, “Očaravanje” 2014.