Sati se vrte u začaranom krugu
I riječi nakratko tišinu presijeku
Ćutimo neku neisplakanu tugu
K’o u jesenjoj noći vrbe uz rijeku.

Dok posljednje svjetlo u predgrađu trne
Krilata misao na uzglavlje slijeće
Otjerati od sebe gavrane crne
Oduvijek je bilo tajno umijeće.

Može li srce od srca nježnost dati
Ili je prepun kiše srebrni zdenac?
Može li čovjek pored zvijezda sjati
U trci života za lovorov vijenac?

Možda bismo mogli pobjeći odavde
Svemu reći zbogom ili doviđenja
To je već pitanje neke Više pravde
Sudbina je zmija i kad kožu mijenja.

Žudimo za svjetlom, a krunimo tugu
K’o da smo u tami od tame sazdani
Zagrli me da prebrodimo noć dugu
Jer bit će bolje, samo da se razdani.