22 veljače 2026
Autor: julija
Kategorija: Uncategorized
Na ulicama Münchena, u sivoj svjetlosti,
Tražila sam lice koje obećava
da proljeće neće prestati, da ljubav neće pobjeći,
dok grad pjeva svoju usamljenu pjesmu za nas.
.
Ružica – ime poput nježnog daha,
latica na hladnom povjetarcu.
–
Ti si ružičasti snijeg koji tiho pada,
najljepša boja u svijetu obasjanom.
.
Moje su ruke prazne, da, trnje je teško,
Više te ne mogu pronaći u tramvaju ili u svakodnevnom životu.
.
Ali u mom lijevom džepu, duboko i blizu,
još uvijek si tu zauvijek kao moja ruža.
.
Nijedan Leonardo (da Vince) ne može nacrtati kako si lijepo lijepo cvjetala,
kada ponovno pozdravljaš svijet kroz moje riječi.
–
Pišem tvoje ime u mokri asfalt,
dok odjek ljubavi ne odjekne svim ulicama.
.
Die Rose im Regen
In den Straßen von München, im grauen Licht,
suchte ich nach einem Gesicht, das verspricht,
dass der Frühling nicht endet, dass Liebe nicht flieht,
während die Stadt ihr einsames Lied für uns zieht.
Ružica – ein Name wie ein sanfter Hauch,
ein Blütenblatt im kalten Windhauch.
Du bist der rosa Schnee, der leise fällt,
die schönste Farbe in einer verstrahlten Welt.
Meine Hände sind leer, ja, die Dornen sind schwer,
ich finde dich in der Tram und im Alltag nicht mehr.
Doch in der „linken Tasche“, ganz tief und ganz nah,
bist du als meine Rose auf ewig noch da.
Kein Leonardo kann zeichnen, wie schön du erblühst,
wenn du durch meine Worte die Welt wieder grüßt.
Ich schreibe deinen Namen in den nassen Asphalt,
bis das Echo der Liebe durch alle Straßen erschallt.
Nema komentara za "Spomenka Krebs “Ruža na kiši/ Die Rose im Regen”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.