Gadne si sreće ako se rodiš u vremenima u kojima vladaju neizgrađeni umjetnici i ambiciozni kaplari, pa još ako se te osobine ujedine u jednoj osobi, ako si kriv jer su te drugačijim obilježili mozgovi iz kojih kaplju samo sadizam i glupost. Stefan Zweig je bio austrijski Židov, intelektualac koji je prijateljevao s Rilkeom, Freudom, Thomasom Mannom… Rainer Maria Rilke umro je 1926. godine pa je  izbjegao pogana vremena, Freud je umro u izbjeglištvu u Londonu 1939. a Thomas Mann 1955. u Švicarskoj. Tako se nacizam rješavao svojih najvrjednijih ljudi, a sve u ime jednog neizgrađenog slikara i ambicioznog kaplara. I Stefan Zweig je morao bježati iz rodne Austrije. On i njegova  supruga Lotte izvršili su samoubojstvo  u Brazilu 1942. godine.

“Novela o šahu“ je njegov oproštaj od zatrovanog svijeta i obračun s nacizmom .Ljudi su šahovske figure, kreću se zacrtanim stazama i ne mogu skrenuti sa svojih putanja. Zanimljivo je da je novela bila objavljivana odmah nakon autorove smrti u Brazilu, u Švedskoj, u Americi, a njemačko je izdanje doživjela 1974. godine.

Radnja novele odvija se na luksuznom putničkom brodu koji plovi od New Yorka do Buenos Airesa, a predstavljena je pripovijedanjem pripovjedača. Na brodu se nalaze mladi šahovski velemajstor Mirko Čentović, doktor B. i milijunaš Mc Connor.

Doktora B. su nacisti stavili u kućni pritvor. Krađom se domogao male knjižice za vrijeme jednog ispitivanja. Nadao se da će mu ona razbiri monotoniju i depresiju. Razočarao se kada je vidio da je to samo  knjižica o šahu. No bila je ona prst sudbine. Svaku drugu knjigu bi brzo pročitao, a knjižica o šahu mu je ispunjavala misli u izolaciji pa ju je uskoro naučio napamet. Počinje u mislima  igrati sam protiv sebe, šah postaje njegova opsesija, cijeli svijet mu je crno- bijel, a on istovremeno postaje i pobjednik i gubitnik.

Sada, dok brodski motori vode brod u Brazil, ima priliku ogledati se sa svjetskim prvakom. Prvu igru dobiva. U drugoj igri Čentović namjerno odugovlači potegnuti potez, jer je uočio nervozu doktora B. koji želi što prije okončati partiju. Tek kada izgubi igru, dr. B vraća se u stvaran svijet i opsesija nestaje.

Zweig nije bio veliki poznavatelj šaha, ali je ipak vrlo uvjerljivo u radnju unio neke stvarno odigrane igre iz povijesti šahovskog umijeća. Svi su likovi psihološki složeni, obilježeni svojim socijalnim položajem, odgojem i nekim posebnim zbivanjima u njihovim životima. Želja čovjeka da u nečemu bude najbolji, da ubire lovorike ne znači ništa ako nema onu široku dimenziju ljudskosti koja ga čini potpunom osobom. Nadarenost koja je poklonjena emocionalno sakatoj osobi se gubi u praznom prostoru, a stručnost bez isprobavanja u praksi nestaje prvom promjenom situacije.

/Marija Juračić/