Gazeći sunce koje tone

bez pomisli da griješe

neistomišljenika  se klone

 na ivici ponora gomila pleše.

           .

Sigurni u svoju istinu

bohteći od ponosa

Oklop na njima kao ježeve bodlje

ne može se priči bliže

spremni  čak i na oružje.

   .

Ne vide dalje od onog što im pogled pruža

uplašene, usamljene …

tužne u suštini svojoj,

takve nemoćne

ne mogu ni u svoje dubine da urone.

               .

Prepreke od predrasuda

 zatvorile im zemaljske i nebeske tajne

zamaglile na horizontu

 predivne sutone sjajne.

                    .

Možda da su okeanom velikim

 usudili se zaplivati i

pogledom u nebesko plavetnilo zaroniti

 široko, duboko iz duše se nasmiješiti…

                   .

Ne bi gradili zidove i bedeme

grudi punili kamenjem

gutajući svoje hvalospjeve nijeme

za osjećajem  veličine  tražili prošenjem.

                  .

Ne znaju… da proširiti će divljine

 ostajući sami u sred uzavrele pustinje

na poljima trnje će da niče

na koži ostat će opekotine.

               .

Ne znaju … da su na ivici ponora

držeći se za granu predrasuda

molim se da svanu nova jutra

gdje će biti čovjek čovjeku potpora.

                  .

Gdje neće biti oholosti i samoljublja

od isprepletenih grana predrasuda

već pjesma praštanja da nas okuplja.

kao ljubav čista dva  bijela labuda.

                      .

Neki novi svjet, neko ljepše sutra.