Zašto je hod po rubu tako opasan? Možda zato što se svaki put oprostiš s tadašnjom strukturom postojanja, odlučivši zagrliti sjenu Hada. Uostalom, tko nam jamči da tamo ne lutaju izgubljeni pisci, još od pamtivijeka? Žalosno utvrđujem da zajednica nema dovoljno razumijevanja za “književne duše”- pa su iste često puta deklarirane kao nestabilne i opasne po okolinu; isključivo zbog razloga što imaju hrabrosti javno progovoriti i ne ustuknuti pred razumom. Teško je biti rastrgan između dva aspekta, vizije kojoj težimo i hladnoće suvremenih mogućnosti. Što uopće znači pojam “old soul”? Odnosi li se isključivo na drugačiju građevnu tvar- božjeg daha utkanog u naše kosti? Koja je svrha poslanja, misije obnavljanja istinskih vrijednosti, u okruženju koje zanemaruje nastojanja temeljitih promjena? Puštajući korijenje na neplodnom tlu egoizma i osjećaja više vrijednosti- začepljujete pore pojedinaca koji žele postati vrijedni, dovoljno kvalitetni da bi ih netko zavolio…
Lorena Vojtić
Peta knjiga/ RETORIKA TIŠINE
Brooke Shaden Photography
Lav
Aljoša
Marija
Suzana Marić
08/09/2020 at 6:15 pm Permalink
Svi pisemo sve i svasta misleci da cemo dati svoj doprinos beletristici i kulturi pisanja , KULTURI RAZMISLJANJA a kakva je kultura pisanja od nas jadnicaka , vijekovima utucenih borbama ta prezivljavanja, drugacije bi bilo da smo nacija koja je naslijedila genima kulturu , i na vec izgradjenim temeljima razvijaju se jos dalje, i dalje a taj jaz se povecava i tek nam to postaje jasno . Tuga danasnjice ! Svi zelimo da nam ime bude zapisano negdje medju zvijezdama ali realnost boli jer – mi mali samo ponekad , pored bolesnog EGA nam postajemo ili ostajemo mali . Tuzan soul , Old Soul !
Hvala vam , Soul , na temi , na koju se covjek moze nadovezivati…lp
08/09/2020 at 10:17 pm Permalink
Mene pisanje veseli, pomaže mi na mnogo načina. Netko voli riječi tražiti ili slagati u križaljkama, mene zabavlja pisanje poezije, traganje za riječima koje bi najviše mogle odgovarati istini, barem onako kako je vidim u datom trenutku. Igra riječima me opušta. Svatko ima drugačije motive zbog čega piše i u različitim životnim fazama. Stara duša – ako je vjerovati, duša koja je više puta inkarnirana i ima već skupljenih iskustava, ne zanimaju je trivijalne stvari, poput npr. želje da bude priznata u društvu na način da će njegovo ime nešto značiti u životu zajednice. “Stara duša” zna da je zrelost sporo dostižna, ne događa se preko noći i zna da mnogi istinu još ne mogu primiti. Žalosno, da. Dajmo najbolje od sebe uvijek. Tako bar na kraju života nećemo žaliti za propuštenim prilikama.
Lijep pozdrav šaljem.
09/09/2020 at 6:23 pm Permalink
Ali , zagrliti sjenu u Hadu , neplodno tlo egoizma , zelja za potvrdama okolina da postojimo , egzistiramo ili mozda setaju duse umrlih pjesnika je odlicno napisano i podstice na razmisljanja sve nas o zivotima prije nas – zaljljucak je moj da se nista nije promijenilo od pamtivijeka sve do danas . Pa pogledajmo Starogrcku filozofiju – temelj za filozofiju danasnjice .Skoro da nema pomaka sve do danas .
Pogledajmo ljubavnu poeziju od staroga Rima i Grcke , na cijim se osnovama razvila knjizevnost cijeloga svijeta – su skoro identicne sa pisanjem poezije danas .. Sjetimo se Ovidija samo i njegovih pisanja ( Metamorfoza )…a ciju sudbinu je dozivio par vijekova poslije i Dante ..