Ona me dotakla kao kaplja kiše

Nošena vjetrom, na krilima slobode

U proljetna jutra kad nebo se njiše

još nečujno pada, budi titraj vode.

 

Tad krugovi tiho u daljinu krenu

Nekom toplom strujom i postaju veći

Kao stihovi u ljubavnom katrenu

Koji teku u susret nestvarnoj sreći.

 

Jedna silueta na sredini mosta

Na put ih ispraća i maše im dugo

Samo za sjećanje mala suza osta

U taj titraj vode pretvorih te, tugo.