foto: Mliječni put – Dino Divković

.

Prije nekoliko dana dobila sam pjesmu Igora Divkovića, objavljenu u časopisu za kulturu, književnost i društvene teme „Avlija“ da je prezentiram pjesnicima portala „Očaravanje“.
.

JOŠ DALJE
.

Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
tamo je
tamošnja tamija.
U svome svemiru
sasvim je sama
i biva,
sve više,
samija.
.

Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
valja se
tamošnje valovlje,
širi se
tamošnje obzorje,
za daleku
tamojku tamiju,
po svemu
sasvim samu,
tim više,
samojku samiju.
.

Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
predaleko,
kao u noćnoj mori,
pali se plam,
vatra,
lomača.
Tamošnjoj tamiji
sklone madone,
mašu krilcima,
zvoncima zvone.

Zaintrigirao me već naslov pjesme „Još dalje“.  Spontano navriješe asocijacije na Maka Dizdara i njegovu Modru rijeku.  Ne, nisu pjesme slične, nemaju iste motive i ritam im je različit. Melodija pjesama je drugačije postavljena, a ipak, obje pjesme bude u meni isti osjećaj, istu čežnju za daljinama, istu ukorijenjenu, atavističku žudnju da se vidi što to ima tamo dalje, tamo kamo je stremio Ujević, kamo je htio i Arsen Dedić.

 Hoće li mi neki jezični čistunac prigovoriti što ne ukazujem na značenje riječi puno, nije me briga. Igor Divković se drsko poigrao riječima, a one, takve, jezično pogrešno skrojene, donesoše melodiju, zvučnu, lijepu i tajnovitu. Igraju se te riječi i vole se međusobno u spontanoj aliteracijskoj vezi:

Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
tamo je
tamošnja tamija.

Mogla sam pitati autora, ali nisam:“Što ti je ta, koja ti je ta tamija?“ Pjesnik je pjesmu proživio, pjesnik je pjesmu napisao, pjesnik je pjesmu objavio, a ja je mogu doživjeti na svoj način. Može tamija biti gradacija tame, može biti tamna tvar u svemiru, ja samo znam da je ona daleka i sama, kao Cordoba za progonjenog pjesnika. I baš kao u čežnji za Cordobom dalekom i samom, negdje u pozadini pale se vatre, gore lomače, dok

„tamošnjoj tamiji
sklone madone, mašu krilcima,
zvoncima zvone.“

Valja reći nešto o jeziku same pjesme. Ne može se zanemariti. Uočljivo je njezino odstupanje od standardnog, uobičajenog govora. Sad će neki autor reći:“ Kada ja napišem nešto što ne odgovara standardu, meni križaš, njemu toleriraš.“ Istina je to i čudna je ta stvar s poetskim jezikom. Definiramo ga kao odstupanje od uobičajenog načina govora, a težimo da se što više približi uobičajenom načinu izražavanja. Pri tome ne smije izgubiti svoju poetsku dimenziju. Stvaranje novih riječi, iskakanje iz jezičnih okvira u istom primjeru može biti umjetnost i nepismenost.  Riječi daljije, samija, tamojku tamiju sigurno ne spadaju u standardni fundus hrvatskog jezika, ali nose tako lijepu, neobičnu, začudnu melodiju da im se lako prepuštam i narušavanje standarda doživljavam kao laganu igru stihovanja, kao melodijsko iskušavanje mogućnosti jezika.

Ali nemojmo se zavaravati. Iste riječi u sklopu neke druge jezične tvorevine mogu zvučati kao neznanje i nezgrapna pogreška. Ruho pjesme ovisi o njoj samoj, o njezinoj snazi, gracioznosti, individualnosti, načinu na koji nas osvaja i ulazi u srce.

        .

Marija Juračić