Olujne noći posjetiše snove,

U zamoru tijela što beživotno leži,

U njemu borovi se njišu i plove,

Lijepe iglice po vjetru što bježi.

 .

Zvižduk vjetra i sile noći crne,

Jezu stvori s neonskim svjetlima,

Pa leptir noćni tamom se ogrne,

Lupetajući u njih svojim krilima.

 .

Hodeći mokrim stazama grobnim,

Potražih si ime među strvima,

I snom bešćutnim od kosca pokošenim,

Vjetrom zarobljen u životnim granama.

 .

Lomeći ih sve, jednu po jednu,

Da ponese me taj dašak posljednji,

Da uhvati i zagrli mi dušu peludnu,

Da ne padne s krošnje žive

 u blatnjavu raku bijednu.

 .

Kad mogao bih dušu si dotaći,

Tješio bih ju da ne pati,

jer utjeha bila je ovom tijelu,

za života cijeloga i još par sati.

 .

Izdahom, slobode duša se domogne,

Pogleda dolje i zgrožena pobjegne,

Al’ snovi sjećanja u njoj se pomole,

Jer molili su zajedno ispod kože gole.