Kad nas Sunce pogleda postrance
I obasja rodna, žitna polja
Pustit ću ja svoje konje vrance
Neka trče kuda im je volja.

*

Neka trče lijepi, ponositi
Kroz dolinu boje suhog zlata
Gdje se klasje suncem sjajnim kiti
Gdje su moga starog doma vrata.

*

Tu nek jure divni konji moji
Nek im vjetar mrsi guste grive
Nek ih hladna rosa jutrom poji
Nek ih hrani zob sa rodne njive.

*

Maknut ću im: uzde i ulare
I amove što im leđa stežu
Oglavnike pobacat ću stare
Štrange, što ih za vagire vežu.

*

Neka budu slobodni i siti
Nek se kasom poljem razigraju
Moji konji: vrani, ponositi.
Najljepši su u slavonskom kraju.

Suzana Marić