14 kolovoza 2025
Autor: Suzana Marić
Kategorija: Uncategorized
Kad nas Sunce pogleda postrance
I obasja rodna, žitna polja
Pustit ću ja svoje konje vrance
Neka trče kuda im je volja.
*
Neka trče lijepi, ponositi
Kroz dolinu boje suhog zlata
Gdje se klasje suncem sjajnim kiti
Gdje su moga starog doma vrata.
*
Tu nek jure divni konji moji
Nek im vjetar mrsi guste grive
Nek ih hladna rosa jutrom poji
Nek ih hrani zob sa rodne njive.
*
Maknut ću im: uzde i ulare
I amove što im leđa stežu
Oglavnike pobacat ću stare
Štrange, što ih za vagire vežu.
*
Neka budu slobodni i siti
Nek se kasom poljem razigraju
Moji konji: vrani, ponositi.
Najljepši su u slavonskom kraju.
Suzana Marić
21/08/2025 at 1:21 am Permalink
Super, Suzana. Sviđa mi se dašak Slavonije koji si mi prenijela u stihu. Možeš i ti biti ponosita.
“Moji konji: vrani, ponositi.
Najljepši su u slavonskom kraju.”
Lp
24/08/2025 at 5:31 am Permalink
Hvala na čitanju i lijepom komentaru, draga Katarina.❤️🍀