Bijele se moji zglobovi,

ranjeni, sjajni i krvavi.

U tami mesa vrište,

al’ mislim, u redu je,

mislim, da… lijepo je,

mislim… i ne boli me.

 .

Oštrica mi je dobar prijatelj.

Puštam da nježno kožu mi poljubi.

I gledam ju kako prodire,

Gledam u zglobove bijele

ranjene i sjajne u krvi.

 .

Hladna je samoća, a oštrica me grije.

Njen dodir mi toplinu donosi.

I mislim, da… lijepo je,

od svega… od svega manje boli.

 .

Zatvorio sam oči svoje sanjive

i dopustio da me zadnji san ponese.

„Sanjao sam da plešemo…

i ruke su mi polako slabile, onda su pale,

ali i dalje se lagano njišemo.

Iako bijele se zglobovi

ranjeni, sjajni i krvavi.

 .

Znaš, ali nije to loš san,

tješe me od oštrice ožiljci.

Mislim, lijepa je noć za sutrašnji dan,

Mislim… ljepši su i nečiji snovi.

I zbog njih… ne, ništa me ne boli.

 .

Znam, završiti će sve ovdje,

sve što bio sam isteći će.

Ne, ništa se ne brini.

Bit će sve lijepo, a i ne bole me

moji bijeli zglobovi,

ranjeni… sjajni… krvavi…