Milan Janković “Ogledalo, ogledalce”

 

Ogledalo,

Ogledalce…

na zidu razapeto,

govori mi ogledalce,

čije srce je najmračnije…

.

 Tko je najtamnija od svih?

 .

„Razapeto? Jesam li?

Ti zoveš me svojim ogledalom,

slika sam tvoja bez premca,

ružnoća sam tvoja potamnjela,

ružnoća sjedinjena s tvojom dušom,

koja upija hladnoću ledenog ti kraljevstva…

Ali postoji ona,

u ogledalu bez carstva,

čija ljepota tame je ispred svega,

na jedinu radost… užitaka besmrtnih,

dostojna strasti svih zabluda smrtnih…

i da ste ju, gospo, sami izabrali,

pakao bi vas mogao nagraditi

zbog puteva vaših zlih,

al’ vaša tama nije za usporediti,

sa suzama tame

iz očiju duše njene.“

 .

Ogledalo,

Ogledalce…

Na zidu razapeto

Ti ogavno ogledalce

Govori mi…

 .

Tko je od svih, najmračniji?

 .

„Jeste podmukli, osvetoljubivi,

i proždirete nedokučive mržnje.

Jeste prokletnica svake domaćice,

kojoj ogolio je odraz vječni,

zaklonjen unutar neprobojne barijere,

ali između besprijekorne i nesavršene

vidim otrovni pogled ljubavnice.

I kad poslušam njene usne,

sve što čujem… slika je boljih laži,

od svake slike vaše“

 .

Pih! Zašto bih te gledala?

Sudbina tebe, moga ogledala,

je na zidu mome biti razapeto…

koje samog sebe je amputiralo,

da bi moglo uživati mene

u odstupanju požudne žene.

 .

I možda sam ja ti,

u ogledalu bez carstva

u ogledalu pohlepa…

možda si ti, ja…

i trebam samo zagristi

svoje otrovno srce,

kao jednu ukusnu

crvljivu jabuku…

.

Jebi se ogledalce…

Nema komentara za "Milan Janković “Ogledalo, ogledalce”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.