U krevetu mekom Mjesec me gleda
u ovu vedru zvjezdanu noć
i kao da se na počinak ne da
k’o da mu je lijeno sa neba poć’.

U čarobnom času, kada gasne dan
a tišina krene niz prazne ulice,
grad polako tone u san,
dok mu noć prekriva umorno lice.

Na površini modroj bonaca spava
dok barka ostavlja biserni trag
Mjesec moru nabore obasjava,
zelene škure i kameni prag.

Uz suhozid stara maslina drijema
nitko joj više godine ne broji
u njenoj krošnji ni lahora nema
dok na stijeni ponosno stoji.

Odavno pogled njen morem luta
i čeka srce povratak taj
da joj se sinak vrati s puta
da dođe opet u rodni kraj.

Između dva trena, gdje počiva san,
vrijeme se plete u srebrne niti
još nije noć, a pobjegao je dan,
u sjeni se pokušava ulica skriti.

A onda se pojavi tanka, bijela pruga,
kao svijetli šav na crnom baršunu,
i kao da se razdvoji sreća i tuga,
a snovi se nastane na paperjastom runu.

I svjetlo se rađa iz utrobe tame
k’o krijesnica iza zimskog sna,
zvijezde se gase, nestaju same
svaka svoje mjesto na nebu zna.

Suzana Marić