Na trgu se lampe pale same,
starac u srcu zadnju pjesmu gradi,
dok drvo nježno prislanja uz rame,
podno kipa kojeg sjeverac hladi.

No ruka mu teška, u zglobu utrnula,
od mraza koji kosti mu grize i lice,
pod gudalom škripi bolna tišina,
dok pucaju stare, umorne žice.

Zvuk koji je nekad krotio vjetar,
sad zamire tiho u hladnome zraku,
dok prolaznik žuran, ne dižući glave,
baci kovanicu u šešir u mraku.

Prazna je duša i popucale strune,
violini koja sad tugom gudi
dok starac u dlanove utrnule puše,
život mu zadnju notu nudi.

U zimskoj noći plače violina
potrganih žica sad u kutu stoji
a starac se smiješi s nebeskih visina
više ne mora sitniš da broji.

Suzana Marić