Milan Janković “Između svjetova”

Postojanje je percepcija…

Jedini odgovor na to,

A koji ima smisla, jest, „tada“,

ja postojim…

Percipiram, dakle jesam.

Budan sam… Spavam …

Ipak… Ja sam ono,

sanjanje i san.

Ogledalo mene je moje.

Ja sam ogledalo, biće, slika.

Sanjam budan…

Postojim…

.

I kad obrisao sam oči od sna,

san me prožimao…

Poput „astral-hangovera“,

epskim udjelom mamurluka

u stvaranju jedne

fraktalne lude.

.

I tim epskim udjelom mamurluka

osjetim dobar,

jutarnji pogled u ogledalo…

Pogled u sebe…

Prepoznavanjem stvarnosti

i svega što i kako se činilo…

Pojedinačno,

a opet jedinstvom u srži.

Među mnogim,…,

i onom, pred kojim

zrcala se razbijaju

u bazenima percepcije…

.

Treća strana uma je arbitar

koji odbija odlučiti o tome…

Koje vruće sjedište,

moja želja u realnosti

treba da posjedne?…

.

I uz jutarnju kavu, zaklinje se,

„Sa tvojim sam dahom“ …

Drveću razbijam svjetlost …

ili lišće, ili njihov raspored,

ili samo zato što bila bi zahvalna

za jučer, danas, sutra,

ta, moja percepcija…

.

Nema komentara za "Milan Janković “Između svjetova”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.