Smrt je slomljena ljuska života,

već sutra će izroniti duša njegovatelja

iz saveza samilosti,

dok bezvremenski taktovi recitala,

melodično kaplju s vrhova prstiju,

nježnim dodirom crno-bijelih tipki.

.

Dojam ushićenja

krasi zarobljene umove.

Staklene oči, kao u lutka,

s neznanjem o životu bit’ će sahranjene.

Osakaćene,

besmislenim mučenjem

umorne smrti…

I jednostavnim pitanjem;

Nasljeđe? Kome preživjeti,

ipak, nitko nije pošteđen smrti.

.

Glazbenik svira pjesmu svanuća.

Duše bruje iz kolabriranih pluća.

Rane od bježanja Alelujom umirene.

Očišćeni tabani plešu dostojanstveno,

za pročišćene uljem lavande…

.

Anđeoska melodija ushićuje

od smrtnih klaunova.

Orkestrirani darovi

pretočile ludost iz prošlosti.

A ruke njegovatelja,

oslobođene dužnosti,

dadnu čovjeku s ljubavlju života,

da ponudi sebe, kao žrtvu žrtvenika.

.

Na starom klaviru, niz hodnik,

svira kao stroj, prašnjavi glazbenik,

koji krvari i diše život cijeli.

On predaje nebesku pjesmu spasenja,

Plešući prstima,

koračnicu melodije smrti,

za srca koja lete kući i dolaze mrijeti,

gdje je nada vezana za krhka obećanja.

.

Dakle…

Mogu li ostati lucidan, dovoljno dugo…

I gledati izlazak sunca

iz svog kreativnog uma…

Dovoljno dugo, dovoljno dugo,

između krhkih obećanja

i svog Nebeskog suca…?