Srce mi udara  svoje udare,

tvoreć’ osvježavajuću poplavu,

dok ruke duše besmrtne

s tijela mi sapiru krv i prašinu,

i s usta brišu nakupljenu pjenu,

da iz glatkog alabastra

stave pomasti dragocjene.

 .

Očima sjajnim poput stakla

mladost mi sjala frigijska,

sjajnija od svih melodijskih boja,

dok bdio sam u ljepoti životnih naboja,

a pogled neovlašteno kružio

otimajući se od lijepih očiju.

 .

Jer suzama će one platiti

za svu ljubav i svu ljepotu,

kad ne bude mi više se čulo daha

I tišina zavladala, kao noć noću.

Kad krv se zgusne u mom licu,

gaseći žeđ presušenim potocima,

što tekli su nekada mojim udovima..

gustim mrakom obasjani, u dušu tinjalicu.

 .

Ushićen biti ću zadnjim uzdasima.

Oslijepit će sve, ali ne i moj dizajn,

pa i da me nebesa unište,

da svjetlost mi otmu za vječni san,

ja bih tražio tvoje poruke

držeći se za nit njihovu smrtonosnu.

I osamljen po nitima dušu prolio…

I svaku stihom blagoslovio.

 .

Iz sata u sat, grlo zrači i

proročanskom snagom um osvjetljava.

Krunim vidioce budućih mi dana,

dok lebdim desno, lijevo, uzduž

nebeskog neba,

upijam dane što brzo prolaze

bezvremene jedine istine,

da krila su mi posve ugažena

potvrđujući svoje zavjete,

jer čast je bila, jedina moja,

gledati tebe svojim očima.