Sve je utihnulo pod tim teškim, mliječnim pokrovom,
pod pejzažom što ne trpi ni sjenu, ni trag, ni grijeh.
Besprijekorno bjelilo, hladno i vječno,
poput dlana koji briše sjećanja i dječji smijeh.

                                   .
Nema ovdje glasa, nema više onog ljudskog odjeka,
samo mraz što u zraku kristalizira moj zadnji dah.
Sve je stalo u tom savršenom, ledenom redu,
u tišini koja polako proždire svaki moj strah.

                                      .
Gledam u to ništavilo okrutne, čiste ljepote,
gdje se nebo stapa sa zemljom u neraskidivo jedno.
Prazna soba prirode, bez namještaja stare duše,
mjesto gdje je svako „ja“ postalo posve nebitno.

                                         ,
Besprijekorno bijelo – i užasno, sveto prazno,
savršena maska za ono što duboko ispod spava.
Jer u tom bjelilu, bez ijednog ljudskog ožiljka,
najlakše se gubi lik i ona davna, tuđa slava.

                           .
Ja sam samo atom u tom beskrajnom tijelu snijega,
točka što nestaje u ovom vječnom, nijemom bijegu.