Tu je prestajala svaka velika misao.
Filozofija je, kao i uvijek,
pokušavala hodati uspravno,
tražeći u mozgu neko uzvišeno opravdanje
za bodljikavu žicu koju smo razvukli.
.

No, poezija je bila pametnija.
Ona je znala za zakon gravitacije.
Pustila je mozak da jednostavno sklizne dolje,
ravno u srce, na onaj krvavi ljetni pašnjak.

.

Tamo, u debelom hladu vrbe,
točno na mjestu gdje smo jedno drugo dokrajčili,
mozak je napokon odustao od logike.
.

Počeo je mrmljati ritmične gluposti u duginim bojama,
dok je obližnji potok,
potpuno ravnodušan prema našoj tragediji,
žuborio svoju patetičnu pjesmu o „tihoj večeri“.

.

Bilo je to upravo onoliko odvratno
koliko i istinito.