Počinje tiho.
Zaboraviš miris trave poslije pljuska.
Pustiše ich da ti polome snove.
I lažu – to su bile samo igračke!
.

Pod nogama – suha zemlja, bez mirisa kiše.
Svjetlost dana? Obična satnica.
Sloboda se skuplja, godine te ne dotiču,
horizont prodaš za zadimljenu birtiju!

U čašu! Gdje se začinje uvijek isto –
tamo gdje nemiri divlje oluje prave!

                         .

Nema suza. Nemaš čime!
Samo trgni tu masku, popravi je na licu,
da onaj preživjeli u tebi… ne prepozna mrtvoga!

I klečiš! Na mračnom odru klečiš,
prestravljen od vlastitog, bezimenog lica!
Kupuješ spasenje lažnim osmjesima,
dok ti hiljadu maski, umjesto doma,
nude to hladno, prokleto utočište!

                          .

A ljubav u   proznim danima
Ljubav je bojno polje tišine!
Rov! Iskopan između povjerenja i izdaje!
.

Pogledaj se!
Klečiš nad odrom vlastite čistote!
Ti si i pokojnik! I grobar!
.

Razapet! Između onoga tko si mogao biti
i ove gomile maski koje nosiš!
Pa se nadaj… da nitko neće primijetiti…
Da ispod njih nema nikoga!