U mnogim starijim pričama žena ostaje u pozadini: čeka, pati, oprašta i šuti. Upravo se u toj šutnji, međutim, krije pitanje koje danas moramo postaviti: koliko je njezina života stajala tuđa neodlučnost? Jer čekanje nije praznina; i ono troši godine.

Dok jedan luta, drugi ostaje i plaća cijenu toga lutanja. Stoga priča o muškarcu koji se vraća nije samo njegova; izvan nje postoji i život žene koja je morala naučiti živjeti nakon obećanja.

Možda je svake večeri palila svjetiljku, a onda jednoga dana prestala. Taj je trenutak možda važniji od njegova povratka, jer dan kada čovjek prestane čekati nije nužno dan kada je prestao voljeti; katkad je to dan kada je napokon odlučio preživjeti.

Nježnost prema tihim, gotovo nevidljivim ljudskim lomovima nalazimo i u poeziji Desanke Maksimović, gdje velika osjećanja ne moraju vikati: ona najdublja često žive u običnoj gesti, pogledu, čekanju i odsutnosti.