Tu će prestajati svaka velika misao.
Filozofija će, kao i uvijek,
pokušavati hodati uspravno,
tražeći u mozgu neko uzvišeno opravdanje
za bodljikavu žicu koju ćemo razvući.
.
No, poezija će biti pametnija.
Ona će znati za zakon gravitacije.
Pustit će mozak da jednostavno sklizne dolje,
ravno u srce, na onaj krvavi ljetni pašnjak.
.
Tamo, u debelom hladu vrbe,
točno na mjestu gdje ćemo jedno drugo dokrajčiti,
mozak će napokon odustati od logike.
.
Počet će mrmljati ritmične gluposti u duginim bojama,
dok će obližnji potok,
potpuno ravnodušan prema našoj tragediji,
žuboriti svoju patetičnu pjesmu o „tihoj večeri“.
.
Bit će to upravo onoliko odvratno
koliko i istinito.