Neću prodat svoju djedovinu,
ni za zlato, ni šaku dukata,
ostavljam je kćeri i sinu
pocek ovaj, ova stara vrata.

Tu je ova moja soba mala
Tu sam prvi korak prohodala.
Tu se baka sa mnom mučila,
mijesiti me bijeli kruh učila.

Tu još vidim moga starog djeda
okom plavim kako me još gleda,
uz njega je vrana kobila.
Kako li je samo lijepa bila.

Nit za novce, ni za glavu živu
neću prodat onu staru njivu
na kojoj se pšenica zlatila
gdje sa znoj sa lica prolila.

Neću prodat dvora širokoga
niti štalu, niti brezu staru…
Neće gazit po njem’ tuđa noga
niti brašno čuvat’ u ambaru!

Nek’ se pjesma sad ori sa šora
nek tambure sviraju do zore
djedovina očuvat’ se mora,
To je zavjet – prodat se ne more!

Suzana Marić