Nikola Mašić (1852. – 1902.) svojedobno je smatran najboljim hrvatskim slikarom XIX. stoljeća. Njegovi radovi u svjetlu akademskog realizma pod utjecajem Fortunyja, Villegasa i Bouguereaua uživali su potporu struke i publike. Riječ je o ranijim radovima autora koje odlikuje tonsko slikarstvo – mrtvim prirodama, genre prizorima, pejzažnim idilama i portretima u maniri münchenske škole, kao i o radovima koji nastaju nakon 1880. godine. Tada Mašićeva paleta postaje svjetlija i autor počinje slikati veće formate izduženog panoramskog kadra koji mu donose najveća priznanja kritike i javnosti. Danas se ovi radovi smatraju primjerima pomodnog i tržišno isplativog uljepšanog akademskog realizma. S druge strane, Mašićeve skice iz razdoblja putovanja po Italiji,  Primorju, Lici i Posavini, koje za života autora nisu niti izlagane niti spomenute u ondašnjem tisku, naknadnom revalorizacijom, zbog vidljivih prodora plenerizma i impresionizma, označene su kao najznačajniji dio slikarovog opusa.

Improvizirane zabilješke, odnosno studije Nikole Mašića koje nastaju oko 1880. godine, karakterizira slobodan potez. Nastaju na licu mjesta, u prirodi.

Paleta boja koju autor koristi razlikuje se od one koja je obilježila münchenski period stvaralaštva, kada je slikao isključivo u ateljeu. Paleta koju koristi u studijama je šira, mnoge boje su svjetlije od dotad korištenih, kontrasti su komplementarni, a u većini studija iz posavske i talijanske faze prisutan je mrljasti potez. Jednako tako, studije potvrđuju novonastalu težnju autora za istraživanjem prikaza i preobrazbe svjetlosti u trenutku promatranja pojedinog prizora, što značajno razlikuje ove radove od  dotadašnjih blistavih kolorita i tretmana svjetlosti pod utjecajem polikromije djela Fortunyja i Villegasa. Mašić luminističke efekte u svojim studijama prenosi toliko vješto da ga pojedini autori nazivaju „prvim hrvatskim slikarom svjetla“.^[1]

Opisani način stvaralaštva udaljava Mašića od akademizma koji ga je proslavio i približava ga spontanom i slobodnom, modernom izrazu, kao i lirskom doživljaju svijeta karakterističnom za impresionističku i plenerističku stilsku tendenciju u umjetnosti s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Samom tematikom pejzaža i izlaskom slikara na otvoreno (plain air), ove studije predstavljaju težnju

modernizmu. U tom kontekstu, Mašić se danas nerijetko naziva začetnikom plenerizma u hrvatskom slikarstvu, a u određenim se njegovim radovima mogu ustanoviti i naznake impresionizma u varijanti bečkog i münchenskog Stimmungsimpresionisma. Iako se impresionizam vrlo brzo proširio po cijeloj

Europi i sjevernoj Americi, u Hrvatskoj se u punom smislu riječi nije niti pojavio, već su umjetnici krajem XIX. stoljeća u svoje tradicionalne radove postupno počeli uvoditi impresionističke elemente.

U najpoznatijem Mašićevom djelu iz ovoga razdoblja, ulju na kartonu pod nazivom Slikar u bari (1878./80.), definiranom naznakama impresionizma, autor obrađuje upravo temu slikara na otvorenom, karakterističnu za Zapad XIX. stoljeća. Neki od radova iz ovoga razdoblja koje je također važno izdvojiti su crtež olovkom na papiru pod nazivom Put u Sv. Kuzman i studije oblaka koje nastaju u vrijeme autorova putovanja u Napulj 1880. godine. Važno je naglasiti da za Mašića studije s naznakama plenerizma i impresionizma nisu bile krajnji cilj, već se radilo o predradnjama za njegove slike velikog formata, koje su i dalje nastajale u duhu akademskog realizma unutar ateljea. Iz tog razloga studije su lišene opterećenosti autora da zgotovi sliku koja će biti izložena i na koncu prodana, kakav je slučaj s njegovim isplativim velikim formatima rađenim u skladu s tadašnjim zahtjevima tržišta. Danas su najveće zamjerke Mašićevom slikarstvu upravo ateljerski način dorade studija načinjenih u prirodi, kao i često korišten princip adiranja koji doprinosi općem dojmu artificijalnosti njegovih radova. Primjer kompozicije koja je nastala kao rezultat slikarova sakupljanja brojnih motiva iz Posavine je i najpoznatija i najhvaljenija te formatom najveća Mašićeva slika Guščarica u Posavini ili Guščarica na Savi, koja je reproducirana u djelu Chefs-d’ Oeuvres d’ art en 1882. Irena Kraševac navodi da je na Akademiji u

Münchenu bio uvriježen postupak kombinacije slikanja na otvorenom i u ateljeu, ² a takvim je postupkom nastala i ova slika. Matko Peić Mašićevo dovršavanje u prirodi izvrsno započetih studija u ateljeu naziva „nesporazumom prema svojim vlastitim neprepoznatim vrednotama“. ²  Grgo Gamulin smatra da među Mašićevim skicama sa Save i iz Italije ima „motiva koje nećemo nikada prežaliti što nisu zaista kao slike razrađeni: bio bi to naš impresionizam u pravom smislu riječi“. ²

Bez obzira što Mašić svoje studije nije smatrao zgotovljenim djelima, a moguće je i da uopće nije bio svjestan njihove važnosti, one su naknadno prepoznate kao ključni trenutak u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Etapa plenerizma i slikarstva impresija posavskih i talijanskih studija u Mašićevom opusu, ranije ood Bukovca, Medovića, Kovačevića, Ivekovića, Crnčića i drugih, označava težnju prema tada aktualnim umjetničkim strujanjima u centrima kulture poput Pariza ili Münchena i približava hrvatsku umjetničku scenu s prijelaza stoljeća modernim izrazima.

• Kraševac, Irena; Prelog, Petar (ur.), Hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu: zbornik Međunarodnog simpozija Zagreb – München, Zagreb, 22.-23.10.2009., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2011., str. 19

• Peić, Matko, Nikola Mašić, JAZU, Zagreb, 1964., str. 40¹

4. Gamulin, Grgo, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. Stoljeće, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 334-336

[1] Vanđura, Đuro, Eros & pornos: erotika i pornografska djela hrvatskih umjetnika, Europapress holding, Zagreb, 2010., str. 26