U čast Stanka Vraza

             .

Volim te kao zemlju i kao ženu,

jednim srcem, jednom boli

U tvome imenu mirišu polja,

u tvom pogledu nebo me zove

                .

Kad te izgubim — gubim i sebe,

kad te sanjam — sanjam dom

Ti si mi kruh i rana zajedno,

i pjesma što me drži živom

                    .

Tvoje su rijeke moje suze stare,

tvoje su šume moji snovi mladi,

kad mi svijet kaže da nemam kamo,

tvoj me  šapat u korijen vrati

              .

Ljubio sam te u kamenu i u kruhu,

u jeziku majke i tišini groba,

u svakom koraku koji me vodi

od tebe dalje — i natrag do doma

                      .

Ako me jednom umore daljine,

i tuđa sunca izgube sjaj,

vrati me, ljubavi, u tvoje ime,

u zemlju gdje počinje svaki „ja“

                        .

Jer nisi ti samo žena ni tlo,

ni zastava ni daleki glas —

ti si mi sudbina koja se voli

kao ljubav: bez pitanja i bez spasa