Izvorna pripovijetka u književnom duhu Ante Kovačića – hrvatski realizam, društvena satira i tragična sudbina maloga čovjeka

 

„Nije najveća nesreća čovjekova kad mu drugi oduzmu ono što ima, nego kad ga uvjere da nikada nije ni imao pravo na svoje.“

Bilo je to u ono vrijeme kad je po našim malim gradovima bilo više gospodskih šešira nego pametnih glava, više pečata nego poštenja, a više sirotinje nego što su je općinske knjige mogle podnijeti.

U jednom takvom mjestu, stisnutom između kamenita brda i mora, živjela je udovica Mare Vrančić.

Nije imala ni dukata ni gospodskoga podrijetla. Njezino je bogatstvo bila kućica od kamena, nekoliko maslina, dvije od rada ispucale ruke i jedna neobična navika: govorila je istinu čak i onda kad bi joj šutnja bila korisnija. A to je, valja priznati, u našem narodu oduvijek bila opasna bolest.

Muž joj bijaše klesar. Čovjek tvrdih dlanova i blage ćudi, koji je cijeloga života podizao tuđe kuće, a vlastitu jedva stigao pokriti. Jednoga zimskog jutra obrušio se na njega kamen u kamenolomu.

Pokopali su ga uz tri svijeće, četiri suze i pet gospodskih obećanja. Obećanja su, dakako, nadživjela pokojnika. Od toga dana Mare je živjela od pranja rublja, pokoje masline i pomoći susjedima. Imala je kćer Anđu, djevojku neobične bistrine, koju je pokojni otac naučio čitati i pisati. To se nekim uglednim građanima činilo posve nepotrebnim.

— Što će ženskoj glavi knjiga? — govorio je općinski vijećnik gospodin Baltazar Kukuljević, čovjek koji je svoje prezime izgovarao tako ponosno kao da ga je osobno izmislio.

— Žena neka zna skuhati, oprati i šutjeti. Sve drugo vodi nesreći!

Njegova vlastita žena, doduše, znala je samo posljednje, i to zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu.

Gospodin Baltazar imao je kuću na najljepšem gradskom trgu, tri vinograda, četiri dužnika i pet mišljenja o svakoj stvari, od kojih nijedno nije bilo njegovo. Bio je predsjednik mjesnoga odbora za napredak. A napredak je u ono vrijeme značio da se najprije nešto oduzme siromahu, zatim preda bogatašu, a naposljetku održi svečani govor o blagostanju naroda. Jednoga jutra stiže Mari službeni dopis. Papir bijel, pečat crven, riječi crne. Pročita joj ga Anđa. Općina je odlučila proširiti cestu koja vodi prema novim skladištima gospodina Baltazara. Prema nacrtu, trebalo je ukloniti Marinu kuću i dvije masline. U zamjenu joj se nudila naknada od koje čovjek nije mogao kupiti ni pošten lijes.

Mare je dugo šutjela.

— Čitaj opet, dite.

Anđa pročita.

— A čija je to cesta?

— Općinska, majko.

— A čija su skladišta?

— Baltazarova.

— A čija je kuća?

— Naša. Mare pogleda prema moru.

— Eto vidiš, dite moje. Njegovo ostaje njegovo, općinsko postaje njegovo, a naše odjednom nije ničije.

Sutradan obuče svoju najbolju crnu haljinu, onu koju je nosila na muževu pogrebu, i pođe u općinu.

Pred vratima pisarnice čekalo je već sedmero ljudi: jedan zbog poreza, drugi zbog nasljedstva, treći zbog dozvole, a ostali, po svoj prilici, ni sami više nisu znali zbog čega čekaju. U sobi je za velikim stolom sjedio pisar Franjo Žnidaršić. Bio je to čovječuljak tanke kose i debelih naočala, koji je svaki put kad bi umočio pero u tintu izgledao kao da upravo odlučuje o sudbini Europe.

— Što želite? — upita ne podižući glave.

— Pravdu.

Pisar zastane. Podigne naočale. Zatim se nasmije.

— Gospođo, pogriješili ste vrata.

— A gdje su prava?

— Ovdje se predaju molbe.

— Pa predajem molbu za pravdu.

— Pravda nije predmet molbe.

— Nego čega? Pisar se nakašlje.

— Postupka.

— A koliko taj postupak traje?

— Ovisi.

— O čemu?

— O okolnostima.

— Kakvim okolnostima? Pisar sada odloži pero.

— Vi, ženo, postavljate previše pitanja.

— Zato što mi nitko ne daje odgovora. U pisarnici nastade tišina. Takva tišina kakva nastaje kad siromah izgovori rečenicu za koju se do jučer vjerovalo da pripada samo gospodi. Pisar joj pruži obrazac. — Ispunite ovo. Priložite dokaz vlasništva, potvrdu o prebivalištu, potvrdu o plaćenom porezu i dvije svjedodžbe.

— Ali moja je kuća ondje stotinu godina!

— To nije dokaz.

— U njoj se rodio moj muž!

— Ni to nije dokaz.

— U njoj sam ga mrtvoga oplakala!

— Ni to. Mare pogleda papir.

— A što je onda dokaz da je čovjek živio? Pisar pogleda prema vratima, kao da se ondje možda krije netko nadležan za tako neobična pitanja.

— Pečat, gospođo. Bez pečata nema ničega. I tu je, valja priznati, gospodin pisar izrekao jednu od najdubljih istina svojega stoljeća. Jer čovjek se mogao roditi, ljubiti, gladovati i umrijeti, ali dok to ne potvrdi kakav ured, sve je ostajalo sumnjivo. Mare se vratila kući s papirima. Anđa ih je razastrla po stolu.— Napisat ćemo žalbu, majko.

— Kome?

— Općini.

— Onima koji nam kuću otimaju?

— Njima.

— Pa zar će lopov sam sebe prijaviti? Anđa se nasmije, ali joj se oči napuniše suzama.

— Mora postojati zakon.

— Postoji, dite. Samo još nisam vidila da mu je kuća na istoj strani ulice kao naša. Djevojka ipak sjede za stol. Pisala je cijelu večer. Nije njezina žalba bila učena ni prepuna latinskih izraza kojima su gospoda rado dokazivala da razumiju ono što običan čovjek ne smije razumjeti. Napisala je jednostavno: kuća je njihova, u njoj žive i od nje ne mogu odustati samo zato što nečije skladište treba širu cestu. Na kraju je dodala:  „Molimo da se ne mjeri samo vrijednost kamena, nego i vrijednost ljudskoga života koji je među tim kamenjem protekao.“  Kad je Baltazar pročitao žalbu, zarumenio se.

Ne od srama. Takve boje njegov obraz nije poznavao. Nego od bijesa.

— Tko je ovo napisao?

— Kći one udovice — odgovori pisar.

— Dakle, pismena?

— Jest.

— E, to vam je, gospodine Franjo, prava narodna nesreća! Dok je narod nepismen, možeš ga lijepo voditi. Čim nauči slova, počne čitati ono što mu pišeš! Pisar ozbiljno klimne. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad su se obojica potpuno razumjela. Nekoliko dana poslije pred Marinim se vratima pojavi mjesni učitelj Josip Banić. Mlad čovjek, pomalo pogrbljen od knjiga i razočaranja, koji je vjerovao da obrazovanje može promijeniti narod, premda ga je vlastiti narod najčešće smatrao beskorisnim sanjarom.

— Čuo sam za vašu žalbu — reče. Mare ga ponudi vodom.

— Čuli ste, a jeste li išta mogli učiniti? — Pokušat ću.

— Nemojte pokušavati zbog mene, gospodine učitelju. Pokušajte zbog ove djece što dolaze. Jer ako im danas uzmu kuću, sutra će im uzeti zemlju, a prekosutra će ih uvjeravati da su im učinili dobro.

Učitelj spusti pogled. Te je večeri u mjesnoj čitaonici održan sastanak. Došao je Baltazar sa svojim prijateljima, pisar sa službenim knjigama, trgovac Šimun s novim kaputom i nekoliko uglednika koji su uvijek sjedili ondje gdje se odlučivalo, premda nitko nije znao što su u životu korisno učinili.

Došlo je i desetak težaka. Njih nisu pozvali. Došli su sami. A takve su posjete gospoda držala osobito nepristojnim. Baltazar ustane.

— Poštovana gospodo! Naša općina stoji pred velikim napretkom! Uzdigne ruku prema stropu.

— Gradimo budućnost!

— Na čijim temeljima? — začuje se glas iz posljednjega reda. Bio je to stari težak Jure, čovjek koji je cijeloga života obrađivao tuđe vinograde. Baltazar se namršti.

— Molim da se ne prekida govornika!

— A ja molim da se ne prekida tuđi život! — odgovori Jure. Među okupljenima prolomi se smijeh.

Baltazar udari šakom o stol. — Red! Red! Red je, po njegovu mišljenju, bio stanje u kojemu on govori, a svi drugi šute. Ustane učitelj Banić.

— Gospodo, cesta je potrebna. Ali zašto se njezin pravac ne pomakne nekoliko metara prema zemlji gospodina Baltazara? Tako bi udovičina kuća ostala netaknuta. U prostoriji se začuše šapati.

Baltazar problijedi.

— Moja zemlja? Pa to je nemoguće!

— Zašto?

— Jer je moja!

— A kuća gospođe Mare?

— To je nešto drugo! Učitelj se blago nasmije.

— Dakako. Vaša je zemlja vlasništvo, a njezina kuća smetnja. Nastane muk. I upravo u tom muku ogoli se cijela istina. Ni škola, ni sudnica, ni velika državna zdanja nisu mogla jasnije pokazati kako se u jednom malom gradu razumije pravda. Čovjek je imao pravo onoliko koliko je imao moći da ga obrani.

Sastanak je završio bez odluke. Odnosno, odluka je već odavno bila donesena, samo se još čekalo da svi ostali povjeruju kako su u njezinu donošenju sudjelovali. Prošlo je mjesec dana. Pa još jedan.

Žalba nije riješena. Potom stiže obavijest da je žalba odbačena zbog nepravodobno dostavljenoga priloga. Kojega priloga? To ni pisar nije znao objasniti. Ali znao je da postoji. U službenim knjigama, naime, ono što se izgubi uvijek ima veću važnost od onoga što se pronađe. Jednoga jutra došli su radnici. S njima općinski redar i dvojica ljudi u lijepim kaputima. Mare je stajala na pragu.

— Maknite se, ženo — reče redar.

— Ovo je moja kuća.

— Mi imamo nalog.

— A ja imam život.

— Život nije naveden u nalogu. Mare se okrene prema Anđi. Njezina je kći držala malu drvenu škrinju u kojoj su bile očeve knjige, majčine uspomene i nekoliko požutjelih pisama.

— Uzmi to, dite.

— A ti, majko?

— Ja ću još malo ostat. Redar postane nestrpljiv.

— Ne možemo čekati cijeli dan. Mare ga pogleda.

— Ja sam čekala pravdu dva mjeseca. A vi ne možete pričekati jednu staru ženu ni dvije minute.

Nitko joj ne odgovori. Prvi udarac pijuka odjeknuo je kao pucanj. Kamen se odlomio. Prašina se podigla. Anđa je zaplakala. Mare nije. Gledala je kako nestaje zid uza koji je njezin muž prvi put prislonio dječju kolijevku. Kako pada prag preko kojega je prenijela novorođenu kćer. Kako se ruši prozor na kojemu je svake zime ostavljala svijeću da pokojnikova duša, bude li se ikada vratila, zna pronaći dom. I tada je shvatila nešto strašnije od same nepravde. Nisu joj rušili samo kuću. Rušili su dokaz da je njezin život ikada imao svoje mjesto na zemlji. Idućega je tjedna u gradu održana svečanost povodom početka gradnje nove ceste. Baltazar je održao govor o dobrobiti, općinskome napretku i požrtvovnosti građanstva. Pisar Franjo sastavio je zapisnik. Trgovac Šimun donirao je bačvu vina. Svi su nazdravljali. A pokraj gradilišta, pod starom maslinom koju radnici još nisu stigli posjeći, sjedile su Mare i Anđa.

— Majko, što ćemo sad? Mare je dugo gledala prema ljudima koji su slavili.

— Živit ćemo, dite.

— Gdje?

— Gdje god nas ne budu mogli zapisat kao smetnju. Anđa otvori škrinju i izvadi svoju bilježnicu.

— Ja ću sve ovo napisati.

— Napiši.

— I njihova imena?

— Svako.

— I što su učinili?

— Sve. Djevojka zastane.

— A što ako mi ne budu vjerovali? Mare položi dlan na njezinu kosu.

— Istina ne mora svakoga uvjeriti. Dosta je da je netko ne prestane govoriti. Te su se večeri njih dvije sklonile u malu sobu učiteljeve kuće. A Anđa je pisala. Pisala je o kamenolomu, ocu, majčinim rukama, gospodskim obećanjima i službenim pečatima. Pisala je o čovjeku koji je mogao kupiti pola grada, ali nije mogao podnijeti da mu siromašna žena postavi jedno pošteno pitanje. Pisala je o pisaru koji je čitav život zapisivao tuđe sudbine, a nikada se nije usudio promisliti o vlastitoj. Pisala je o učitelju koji nije uspio zaustaviti rušenje, ali je ipak ustao i progovorio. Njezina je bilježnica postajala sve deblja. Jednoga dana učitelj joj reče:

— Anđo, to nije običan zapis.

— Nego što je?

— Priča našega vremena.

— Zar će je tko čitati?

— Možda ne oni koji bi trebali.

— A tko onda?

— Oni koji će doći poslije nas. Anđa zatvori bilježnicu. Kroz prozor se vidjelo more, ono isto koje je njezina majka gledala cijeloga života. Samo što more nije tražilo potvrde, nije poznavalo pečate i nije dijelilo ljude prema imetku. Slobodno je dolazilo do svakoga kamena. I do siromašnoga i do gospodskoga. Godinama poslije, kad je Baltazar već odavno bio pokopan pod golemim mramornim spomenikom, na kojemu je zlatnim slovima pisalo da je bio dobročinitelj i zaslužni građanin, jedna se tanka knjižica počela prenositi iz ruke u ruku. Nije imala raskošnih korica. Nije imala ni gospodskoga predgovora. Na prvoj stranici stajao je naslov:

„KUĆA KOJE NEMA U KNJIGAMA“

I ispod njega: „Za moju majku, kojoj su uzeli dom, ali nisu uspjeli oduzeti istinu.“

A na posljednjoj stranici pisalo je:

„U ovoj zemlji nije najteže biti siromašan. Najteže je biti siromašan i imati pravo. Jer glad se može podnijeti, hladnoća preživjeti, ali istina izgovorena pred moćnikom uvijek se plaća skuplje od šutnje.“ Nitko više nije znao gdje su završili svi Baltazarovi vinogradi. Ni tko je naslijedio njegova skladišta.

Ni gdje su nestale općinske knjige u kojima se tako marljivo bilježila veličina njegovih zasluga.

Ali ljudi su još uvijek čitali Anđinu priču. I spominjali udovicu Maru. Pa neka sada gospodin Baltazar, ako može, ustane iz svojega mramornog groba i objasni svijetu kako je moguće da čovjek s tolikim imetkom ne ostavi ništa što vrijedi pamtiti, a žena kojoj su oduzeli i posljednji kamen ostavi iza sebe nešto što se ne može srušiti. Jer povijest, gospodo moja, ima jednu nezgodnu naviku. Katkad zaboravi one koji su držali pečat, a zapamti one nad kojima je pečat bio udaren.