Jedne noći u sebe uronjena okrenula sam prema Njemu lice:
Arhiva > Marija
Nešto je mračno u tebi
Ti u sebi nešto mračno nosiš mračne špilje pradjedova naših ognjišta svih naših predaka nagon lovca i zvuke bubnjeva.
Mali od kužine
Naviga je dugo, svim morima svita pasali mu dani, pasala mu lita. Znale ga nevere, uragani, plime u sve porte svita bacija je cime.
Opsjena
Opsjena je zavodljiva njene su boje snene negdje na rubu uma igraju njezine sjene. Na kraju neba arka plovidba kratko traje vatromet šarenih laži život nam malo daje. Je li luđak lud što krivo stvari vidi ili je luđi čovjek što svojih se snova stidi . Marija Juračić
Ruža vjetrova
Ti mnoge žene volio si tako ali ni jednu ko što voliš mene uvijek tuđu i uvijek daleku uvijek samu usred morske pjene.
Ja više ne mogu nositi snove
Do bola volim ove stijene vruće more što se ziba, buru što me tuče. Ja samo želim ugasiti te slike među alge leći, bez pompe i vike.
Rekao si
Ti uvijek bježiš , rekao si meko i kad te imam ruke su mi prazne i kada slušam riječi tvoje mazne odlaze nekom u vjetar, u tminu. I kad te gledam, kad čujem tišinu tvoje se misli, negdje drugdje roje. ti ništa nećeš, a dao bih tebi sve što jeste i što nije moje. . Marija […]
Mi uvijek imat ćemo poeziju
Dajem ti sanje i varke s namjerom da te zavedem nalazim rime prekrasne dok nove stihove predem. Ti nemoj dušo žaliti što tebi neću doći ti stisni srce pjesnika i bol će brzo proći. U sne je život umotan ja opet volim, žudim što stvarno je, što varka je čini se, Bože, da ludim. . […]
