Ti u sebi nešto mračno nosiš
mračne špilje pradjedova naših
ognjišta svih naših predaka
nagon lovca i zvuke bubnjeva.
Ti u sebi nešto mračno nosiš
mračno doba kamena i kolca
zadah krvi dječaka i borca
duge sate svitanja i tmine.
Ti u sebi nešto mračno nosiš.
Dio tebe uvijek je u mraku
uzalud ti dajem moju svjetlu zraku
jer mrak tvoj u svijetlo umine.
02/04/2012 at 9:17 am Permalink
iz mraka sam se počeo probijati unatrag kroz život. počeo sam prebirati uspomene najsretnijih dana djetinjstva, dugih ljetnih dana u kojima bi me majka hvatala za ruku i vodila do plaže, žala zatrpanog oblucima. Dok sam bio dijete nisam mogao proniknuti u tajnu one radosti koja potječe od pogleda na krugove koji se šire kada bacite kamičak. Činilo mi se da je to osobit osjećaj što omogućava sudjelovanje u nečemu što proizlazi iz prirodne nadaranesti svakog od nas. Nisam ni slutio da uživam više od svojih vršnjaka. Tek kada sam porastao sinula mi je zamisao da se razlikujem od drugih i da se riječima stihova pjesama i pripovjedanja proze dobacujem kao onomad dok sam u djetinjstvu hitnuo kamen u more. I sada se krugovi mojih zamisli jednako neprimjećeni šire kroz žagor i brbljanje i gube u dubini mora gdje obitavaju drugi nadareni pjesnici i pisci…
02/04/2012 at 9:45 am Permalink
Ne trudim se osjetiti… jer je evidentna iznjedrenost, dosegnutost, dorečenost! Ovakva sinteza pobjednički nosi svoje ime na “grudima”.
Znam doktora političkih znanosti, avijatičara, kamenoresca, doktora medicine, dipl. pravnika koji kažu da uzalud pričam o poeziji… jer oni to apsolutno ne razumiju.
Onda dugo šutim!
Uživao sam u čitanju, a sa dojmom koji ostaje družim se, on se u meni rasplamsa samo onda kad nema u blizini gore navedenih!
VELIKI POZDRAV, MARIJA!
02/04/2012 at 9:57 am Permalink
JEDNOSTAVNO REČENO PISALA SI O NEKOM TOLJAGARU
PUNO POZDRAVA KROZ SUNCE U OBLIKU NARANČE
SFD
02/04/2012 at 11:14 am Permalink
Muškarac,praiskon u njemu,nasljeđe koje izvire kroz pore ma kako kultiviziran,načitan,obrazovan on bio…i uvijek će ga to obilježavati koliko god nečije svjetlosti upijao…
Divni stihovi draga Marija!Vrlo dojmljivo napisano!
Ostavljam ti osmjehe i želim dan prepun svjetla i plavog neba! 🙂
02/04/2012 at 12:10 pm Permalink
“uzalud ti dajem moju svjetlu zraku
jer mrak tvoj u svijetlo umine.”
uzalud ,jer postoje ti koji nose crnilo u sebi u vrećici ispod rebara i dovoljna je samo jedna kap da prsnu
izvrsna pjesma
02/04/2012 at 12:43 pm Permalink
Sviđa mi se Songov komentar o toljagaru 🙂
I ja sam tako doživio, dobra pjesma, pozdrav Mare!
02/04/2012 at 12:51 pm Permalink
Songy i Jime – SVAKI muškarac u određenim situacijama se pretvara u “toljagara” koliko god se vi opirali tome mislim da su to jednostavno činjenice 😉 😀
02/04/2012 at 1:06 pm Permalink
hm…neki mračan tip…izgleda da mu je ljepše u njegovoj tmini, ugodnije 🙂
02/04/2012 at 2:41 pm Permalink
ne vičite na muškarca koji ima svoju tminu..ja ga potpuno razumijem:) u ovoj Marijinoj pjesmi,a takođe se divim i njenim riječima koje su opisale i u pjesmu pretvorile taj tamni dio kojeg svi imamo
ja tako doživjeh pjesmu i Marijinu svjetlost:)
pusa draga
02/04/2012 at 3:19 pm Permalink
Prekrasna pjesma u kojoj emocije tvoje duše traže djelić istine u osobi koja je nanijela tugu srcu, i dali je mrak u njegovoj duši toliko velik, da ga tvoje svjetlo ne može osvijetliti. 🙂
02/04/2012 at 3:31 pm Permalink
Prvo pozdravljam našeg novog člana. Alberto, dobro nam došao, želim da se ugodno osjećaš u ovoj oazi poezije. Budeš li pisao prozu, nećemo ti zamjeriti. Možda za tebe dodamo novu rubriku. 🙂
Dragi pjesnici i pjesnikinje, ovako dobre komentare, razmišljanja o čovjeku i njegovom biću rijetko se čitaju negdje gdje vas nema. Hvala vam svima 🙂
02/04/2012 at 9:56 pm Permalink
Ponavljanje istog stiha u svakoj strofi pojačava dojam
i ostavlja najviše traga. U njemu je mnogo emocija,
naročito umora, ali takvog da ”grmi” kroz stihove.
Ja bar tako osjetih. 🙂
U svakom slučaju,
-to se i zove UMIJEĆE IZRAŽAJA.
Čestitke! 🙂