Bernarda Lusch ” Vladimir Vidrić- pjesnik slikarskog senzibiliteta” – izbor iz Diskursa”

VIDRI?, Vladimir                                                                                  .    

Pjesnik- slikar, gospodin u književnosti, pjesnik-čarobnjak ili pjesnik skrivene boli – sve je to u očima svojih suvremenika i kritičara bio Vladimir Vidrić. Kratak i koncizan pjesnički opus, lišen suvišnih ukrasa i refleksija, razlogom je što se interpretacija njegova djela često naslanja na njegovu zanimljivu biografiju i osebujnu ličnost, umjesto na sam pjesnički izraz.

Aristokrat i buntovnik, pravnik i pjesnik
.

Rođen 30. travnja 1875. u imućnoj zagrebačkoj obitelji, Vladimir Vidrić otpočetka je imao preduvjete za miran građanski život, unatoč turbulentnim vremenima. Školovanje u gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji uvelo ga je u svijet umjetnosti i antičke mitologije, čije će motive kasnije često koristiti u svojoj poeziji. Već u šestom razredu objavljuje svoje prve dvije pjesme u školskom listu, čime nagovještava svoj pjesnički dar.
.

Otac odvjetnik zasigurno je utjecao na izbor životnoga puta te mladi Vidrić nakon gimnazije studira pravo u Pragu, Zagrebu i Beču. Materijalni i društveni status koji je njegova obitelj uživala nije ga uljuljkao niti sputao njegov borbeni duh. Svjestan društvenih previranja i osjetljiv na nepravdu, bez kalkulacija sudjeluje u antimađarskim demonstracijama 1895. godine, za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Zagrebu. Štoviše, predvodi studente i osobno sudjeluje u spaljivanju mađarske zastave, zbog čega biva osuđen, zajedno sa Stjepanom Radićem, na četiri mjeseca zatvora.
.
Prve pjesme objavljuje u gimnazijskom listu „Lovor“ a onda mu „Vienac“ 1897. objavljuje pjesmu „Boni mores“. Vidrić prvo piše pod pseudonimom, a kasnije pod vlastitim imenom. Unatoč izvrsnom obrazovanju, kojim je stekao pravni doktorat, a time i pretpostavku za blistavu karijeru u odvjetništvu, naposljetku se zapošljava i do kraja života radi kao odvjetnički zapisničar.
.

Svoju prvu i jedinu pjesničku zbirku, nazvanu jednostavno “Pjesme”, objavljuje 1907. godine u vlastitoj nakladi. Godinu dana kasnije primljen je u umobolnicu u Stenjevcu, gdje će i preminuti 29. rujna 1909. u dobi od 34 godine, uslijed komplikacija upale pluća.
.

Pjesnički uzori i kulturni kontekst Vidrićeva pjesništva
.

Klasično obrazovanje mladom je Vidriću otvorilo svjetove antičke književnosti i mitologije, a nastavak školovanja u europskim metropolama (Pragu i Beču) omogućio mu je upoznavanje suvremenih zbivanja na umjetničkoj sceni Europe. Kraj 19. i početak 20. stoljeća obilježila je secesija, stilski pravac koji se odrazio na likovne umjetnosti i arhitekturu. Paralelno sa secesijom, u književnosti se javlja modernizam (moderna), književni pravac koji nastaje kao reakcija na realizam i naturalizam, a odlikuje ga idealistička i metafizička filozofija.
.

Ispreplitanje slikarstva i književnosti u to vrijeme nije bilo neuobičajeno. Nerijetko su se književnici inspirirali likovnim motivima svojih suvremenika-slikara. Tako je Baudelaire svoje nadahnuće često nalazio u Manetu, a Proust u Monetu. Sam Vidrić rado se družio sa svojim prijateljima slikarima – Čikošem, Crnčićem, Tišovom i Medovićem, a upravo je Bela Čikoš likovno opremio njegovu jedinu pjesničku zbirku. Možda je baš ta interakcija sa slikarima u njemu samome pobudila slikarski senzibilitet, koji će se očitovati u estetici i pikturalnosti njegovih pjesama. Poljski slikar Henryk Siemiradzki ponekad se u literaturi spominje kao Vidrićev slikarski uzor, što ipak treba uzeti s rezervom. Naime, potvrđeno je da je Vidrić iz djela ovoga slikara preuzeo tek jedan motiv, odnosno jednu je situaciju s njegove slike opisao u svojoj pjesmi Glauk.
.

Pjesme kao slike
.

Vidrićeva jedina zbirka, objavljena 1907. godine, prvotno je sadržavala 25 pjesama. Uz neke izuzetke, ova je zbirka u književnim krugovima dočekana s oduševljenjem. Dominantne teme njegove poezije su priroda, povijest i mitologija, a u zbirci nalazimo i erotsko-ljubavne motive te svojevrsne pjesničke portrete – slike bogova, djevojaka, negativaca i staraca.
.
Oskudan rječnik te potpuno odsustvo poredbi i metafora doprinose čistoći i jezgrovitosti pjesničkoga izraza, ali i zahtijevaju određeni angažman čitatelja. Matko Peić, slikar i književnik, o Vidrićevoj lirici kaže da ona “traži vizualno osjetljiva pa i obrazovana primatelja”. Ako se Vidrićeve pjesme mogu interpretirati kao verbalni izričaji pojedinih slika ili likovnih tema, onda bi čitatelj trebao biti sposoban ponovno ih mentalno “prevesti” u slike, kako bi ih u potpunosti razumio. Ova se potreba posebno odnosi na pejzaže, koji su pjesniku pozornica na kojoj se odvija i kojom je uvjetovana neka lirska radnja. Matoš o Vidriću kaže da je “klasik poganstva, osjetljiv za nijanse u pejzažu”, što se, unatoč poznatoj oštrini Matoševa pera, mora shvatiti kao priznanje pjesniku, kojega neki smatraju i prvim liričarom-pejzažistom u hrvatskoj književnosti.
.                                                                                                 .

Kontrast crnoga i bijeloga, svjetla i sjene, nebeskoga i zemaljskoga metode su koje pred čitateljem zapravo otvaraju cijelu paletu boja i vizualnih doživljaja, ako ih je on sam u stanju percipirati. Peić u tom kontekstu spominje tzv. “vizualnu rimu”, kada se riječi ne rimuju svojim zvukom, već bojom, svjetlom i tamom.
.

Upravo su Matoš i A. B. Šimić bili najveći kritičari Vidrićeve poezije zamjerajući mu nedovoljno poznavanje jezika i nedostatak osjećaja za ritam. Iako to možda nije posve netočno, u prilog pjesniku ipak ide činjenica da je jezik tek medij u kojemu poezija živi i kojega nadživljuje – jer jezik pripada zemaljskom, a poezija nebeskom. A poezija Vladimira Vidrića zasigurno se uzdiže iznad mogućih problema s formom.
.

Vjerojatno najpoznatija Vidrićeva pjesma je Adieu. “Možda jedna od najljepših lirskih minijatura hrvatske poezije uopće”, kako joj tepa Antun Šoljan, ujedno je i posljednja pjesma u objavljenoj zbirci. Ovaj trubadurski oproštaj od žene ponekad se interpretira i kao pjesnikov oproštaj od poezije, pa čak i oproštaj od života. Na potonje bi mogao ukazivati motiv stuba, kojima pjesnik u posljednjim stihovima “silazi”, a njegovo zagonetno odredište može se tek naslutiti iz sumorne atmosfere same pjesme.
.

ADIEU

 O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
.

Smrt u umobolnici
.

Otprilike godinu dana nakon izlaska njegove jedine pjesničke zbirke, Vladimir Vidrić primljen je u Zavod za umobolne u Stenjevcu. Miljenik društva i bogova, briljantnoga uma, obrazovan, šarmantan i lijep čovjek koji je plijenio pozornost gdje god bi se pojavio, u sebi je ipak nosio neki mračni pečat, kao kontrast svjetlu koje je isijavao na van. I ovdje nailazimo na metodu kontrasta svjetla i sjene, ovaj put kao tragično kompozicijsko načelo pjesnikova života.
.

Pjesnik skrivene boli, kako su ga neki nazivali, svoju je bol nosio dostojanstveno, bez jadikovanja i samosažaljenja. U njegovim se pjesmama ne može naći motiv očajavanja nad vlastitom sudbinom, već tek ponegdje rezignirano prihvaćanje neumitnih činjenica rastanka ili patnje uslijed čežnje za nečim što je nedostižno. U nekim njegovim pjesmama, kao primjerice u pjesmama Kipovi, Pejzaž II ili već spomenuti Adieu, nalazimo tzv. poetiku skrivene boli.
.

Istančani senzibilitet i hrabrost kojom je kročio izvan svoje zone sigurnosti, iz pragmatičnosti odvjetničkog ureda u neizvjesnost umjetnosti i poezije, možda su doprinijeli razvoju duševne bolesti, koja mu je dijagnosticirana u Stenjevcu. U godinu dana, koliko je tamo proveo, liječnici mu nisu uspjeli pomoći, kao što uostalom nisu uspjeli pomoći ni Slavi Raškaj niti Anti Kovačiću, kojima je Stenjevec također bio posljednja stanica. Vidrić je naposljetku preminuo od posljedica upale pluća. U posljednjim lucidnim trenutcima, navodno je tražio šampanjca i leda, do samoga kraja ostajući dostojanstven u svojoj bolesti i patnji. Adieu, pjesniče, putuj!
.                                                                                     .

Polagano kola uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami. Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami; A pod nama se sjaji magla dola…” (iz pjesme “Putovah…”, 1909.)
.

LITERATURA:

Vidrić, Vladimir, 1970. Pjesme. Zora, Matica hrvatska (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, broj 74). Zagreb. Predgovor: Antun Šoljan

Mokrović, Lj. Vidrić u kontekstu europskoga modernizma. // Gazophylacium.- 5 (2000), 1/2 ; str. 53-66.

Škopljanac, L. Kognitivni subjekti Vidrićevih Pjesama. // Umjetnost riječi.-55 (2011) 1–2; str. 81-94

Užarević,. J. Vizualnost Vidrićeve lirike // Republika.- 52 (1996), 5/6 ; str. 106-122.

4 komentara za "Bernarda Lusch ” Vladimir Vidrić- pjesnik slikarskog senzibiliteta” – izbor iz Diskursa”"

  1. Marija
    Marija
    05/05/2021 at 5:11 am Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo Dragutinu Tadijanoviću. Pišite za “Diskurs”!

  2. Mihaela
    Mihaela
    05/05/2021 at 5:18 am Permalink

    Zadovoljstvo je čitati “Diskurs”, Sviđa mi se izbor. 🙂

  3. boba grljusic
    boba grljusic
    05/05/2021 at 7:56 am Permalink

    Opet je lijepo započeo moj dan zahvaljujući ovom članku .Zadovoljstvo je moje !
    “– jer jezik pripada zemaljskom, a poezija nebeskom. A poezija Vladimira Vidrića zasigurno se uzdiže iznad mogućih problema s formom.”

    pozdrav

  4. Lav
    Lav
    05/05/2021 at 6:12 pm Permalink

    Hvala Diskursu na zanimljivim prilozima. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.