Sve ptice otišle su prema jugu
pokucala zima na moja vrata
dovukla sa sobom mrsku tugu
na cestama lokve pune blata.

Moje gnijezdo ostalo je prazno
nikog nema da u njega svrati
uzalud dani što vukli su se mazno
kad nema tko da me zove „mati“.

I sve sam dala ovome životu
baš sve što iskao je od mene,
a on je bio samo nalik skotu
ne ostavi mi niti jedne sjene.

Uzeo mi sve što uzeti je mog’o
odjenuo mi staro trošno odijelo
preoteo mladost, i to je mnogo,
a srce bi spomen u smrti htjelo.