Ima dana

kada pogled

nebom luta

kada traži

nešto novo,

kada gleda

put do puta,

sa kojim bih

mogla poći

i pobjeći

kada nigdje

nikog nema,

bar u noći.

Ima dana

kad zakažu

osjećaji,

pa ti na um

nekad sleti

kao slika

zamagljena,

ustaljeni običaji.

Tad poželiš

da ti um tvoj

na tren bježi:

U visine…

U širine..

U daljine

da odleti.

Da bar kratko

sa tim b’jegom

nađeš negdje

nešto novo,

nešto slatko

iz divljine.

Ima dana

kad i t’jelo

želi spoznat

što je bijeg?

Dal’ je dalje

rosa ista,

voda čista,

b’jeli snijeg?

Pa otvorim

onda oči.

Gledam opet

tu sam, gdje sam,

gdje se ista

voda toči,

gdje me ista

kiša smoći,

gdje je san još

uvijek snen.

Pobjegla sam

umom svojim

bar na tren.

Al’ mi tada

istim šumom

suze stižu

k licu mom,

pa poželim

da se vratim

tamo gdje je

moj mi dom.