Miruje more u očima tvojim.

Samo na tren

ponekad zaiskri zrno soli,

tek toliko da sjeti

koliko u njemu još ima boli.

Bure i vali odjednom su stali,

čini se kao da je bonaca.

Otkucava vrijeme oseke, plime.

Mjesečina samo kad se upali

zavrišti tišina

tajnom iz dubina.

I opet zaroniš u svoju tamu

gdje krhotine davnih brodoloma leže

nasukane na oštre hridi,

a sidro ih čvrsto za bezdan veže

gdje više se nitko ne usudi ući,

gdje nitko ne vidi.

Miruje more,

u oči tvoje sva blagost se slila

dok varljiva nada na pučini drijema.

Ali u tebi

još krici se bore.

Negdje, u daljini, prenuo se vjetar.

Nevera se sprema…