Najteža je ova praznina ruku

Crte dlana još  čuvaju ti mjesto,

Kroz stisnute šake vjetri se tuku

Da zauzmu svoj ledeni prijesto.

 

U hodnik srca sjeverac prodire,

A ono se jadno od srca smije :

Da si  barem ostavila dodire,

Ovako praznu osmrtnicu vije.

 

Pobježe i taj huk – opet nasta muk.

Tišina još kako zna biti živa,

Umro sam davno, obješen o tvoj struk

Obično tako s  bršljanom biva.