Već blijedi luna, slabe njeni traci
odsjaj zore već joj rubi skute
zvijezde nijeme ko sjajni mrtvaci
monotone snove snivaju i šute.

Negdje u daljini iza šuma tamnih
dišu jedne grudi, na jastuku kose
poslao sam cjelov preko njiva ravnih
da ju takne jutrom u kapima rose.

O samo nek u travu zakorači bosa
stopalima nježnim neka takne vlati
ispod nje ću biti sva jutarnja rosa
nevina i čista ljubav što se zlati.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.