Crna, paučinasta sjena lebdjela je iznad mog kreveta.

Bestjelesno, stravično stvorenje krvavih očiju,cerekalo se je poput hijene.

Zarobljena strahom,nemoćna da se oduprem ,osjećala sam hladnoću.

Strah je bio bolan, bolio me je svaki uzdah.

Molila sam sve sile nebeske da me spase.

Tama je bila gusta,samo je mjesec ponekad provirio

iza sivih oblaka osvijetlivši sobu na tren .

Kako mi je samo nedostajalo svjetlo.

Nisam prestajala moliti.

Noć kao da je postajala sve duža, sjena sve zlokobnija,šireći svoje krakove prema meni, ostavljajući me bez daha.

Odjednom, sobu je obasjala čudna, srebrna svjetlost.

Vrisnuvši, sjena je ustuknula u kut. Krvave oči su plamtjele mržnjom i strahom,

ciknuvši nestala je u noć.

Nestalo je i čudnog svjetla, osto je samo srebrni trag na nebu.

Ostala sam sama, izmučena, sjedeći na krevetu i pitajući se :

“JE LI TO BIO SAN ?”