Zovu me, vuku, neke daljine,
mjesta iz mašte i snoviđenja
da napokon sreći pružim ruku
a tugi kažem doviđenja.
Zove me neki čaroban kraj
i od boga data ljepota
da jednom vidim i osjetim raj
i budem u njemu za života.
Zovu me, mame, neke daljine
da ispune dušu, da im srce dam
da zaboravim i prošlost i izgled i ime,
da zaboravim kamo pripadam.
Srce s čežnjom vapi, čeka
kao ptica da se vine,
mene zovu mjesta neka
mene zovu daljine…daljine..
julija
Suzana Marić
Marija
24/06/2012 at 9:52 am Permalink
Sani, baš se ovih dana pitam što je s tobom. Vidim, srce bi opet nekud lutalo, opet te daljine mame. Opet skitanja zovu. Kako te dobro razumijem. I nadahnuće koje stvori lijepu pjesmu. Veliki pozdrav Sani :))
24/06/2012 at 11:01 am Permalink
Daljine zovu, mozda se mogu i stici gde se otkriva novi pocetak, ili bar odmor od proslosti. Jako lepo sani. Pozdrav 🙂
24/06/2012 at 12:09 pm Permalink
Odlično San, pjesma u dvostrukoj rimi, lijepa i tečna baš kako ja preferiram a daljine su kao i žene…uvijek pomalo nedokučive, haha, šala mala, pozdrav pajdo 🙂
24/06/2012 at 4:36 pm Permalink
lijepa pjesma sansan, jesi ti živ, dobro da nisi ne bih objavio
al gdje zapelo
pozdrav
SFD
24/06/2012 at 5:54 pm Permalink
O prijatelju stari, baš te lijepo opet čitati. Predivna pjesma, vidi se tvoj potpis. Nedostaješ ovdje. Tvoje pjesme imaju dušu.
Pippo (bio nekada)
LP
24/06/2012 at 8:45 pm Permalink
Bravo pajdo!Pjesma samo takva 🙂
Pozdrav!
25/06/2012 at 7:10 pm Permalink
Lijepa pjesma koja već leti u daljine, da zaboravi, da preboli, da nastavi živjeti…
Pozdrav Sani!