iz materine posteljice izniče život

ruku kao tanki  listovi

očiju kao latice cvjetova

i nije bitan dan ili noć

kada se izrodi

ne bira se trenutak kada život zaplače

povratka nema

uzmi, ostavi, pa opet uzmi ono što ti se nudi

komad kruha u ruci natopljen kišnicom

dok pronađeš mjesto za sebe

ili

ostaneš po strani

promatrati kakve je boje nebo rođenjem

i hoće li ostati bez kapi kiše u oblaku

 

u ostatku vremena dok glad  i žeđ gutaju drhtaje

je li život rođenjem sretnih  ruku

ili sreću mora potražiti?

Kako i gdje?

život ima dvije ruke, prazne, bez ičega

samo ispod  ispucale kože dlanova teče krv u venama

i kosti ima, zglobove, sve imam

samo ne vidi sreću na putu,

a kažu ljudi, uzmi sreću dok možeš…

 

očito je da sreća ide usporedo sa životom

ali ipak mislim kako mi se smije do iznemoglosti

pogledom odbacuje moj život

kao staru probušenu kantu, bez milosti

i opet  se smije

 

vidiš ….,

pitam te, kako imati sreću u rukama

zadržati je

kad ona nema milosti za život

vjeruj mi…

dovoljni su kruh i voda