Krenula sam s kolodvora

brzim vlakom. Rana zora.

Neće ovaj vlak do mora,

pokvari se blizu Dvora.

 

Što se može? Uzmem teške

kofere pa krenem pješke.

Podvornik me pita: “Kamo!”,

a ja ljuta mahnem samo.

 

Hodala sam dva-tri sata

kad odjednom dvorska vrata

preda mnom se otvaraju,

u dvorištu pseta laju.

 

Priđem bliže, a u dvoru

sve k’o bajka u koloru,

dvorjanici uzdah mame,

a dvorkinje prave dame.

 

I u trenu, vidi čuda!

Stvori se i dvorska luda,

dodvorava se i pleše,

a dvorjani svi se smiješe.

 

Čini mi se k’o u raju,

u dvorani sve u sjaju.

Cijelu dvor vladara čeka.

Evo, stiže izdaleka!

 

Ostala bih u toj priči

al’ sam morala otići

kad sm čula da taj dvor

posjeduje jedan tvor.