GusarUsamljenogMora
Kružila je jezikom po usnama propupalim, upitno bludnim. Prizivala me u skladnost buđenja Sunca, prvi dodir čovjeka sa Ženom. Iz očiju je bljeskala prema hridi kao usamljeni svjetionik Ljubavi. Vatreni plamen realnosti.
Život ponekad zna biti zbijen između prolaznika slabo maštovitih.
Upoznajem ju sa pustolovinom znoja, dima što grize za poglede. Voljena je uvijek; dok je nijansiram od predaje do slamanja u trenutku erupcije.
Pred stablima novoga dana odlučuje; Je li spremna za hranjenje najsočnijim plodovima što se kriju ispod tvrde kore. Uzima me neokrnjenog, netaknutoga. Bez žaljenja za ostavštinom ishitrenih postupaka prilazim njenom krevetu, kao uspavanoj Ljepotici. Sa okusom slobode podvlačim se pod škrge disanja.
Nabujao i bludno nastrojen vežem se uz njene potpetice štikli. Putujem, putujem u njoj kao na tratinčicama vlažne od rose. Uvojci zanosa me kradu, petljam petlje po njenom ritmičnom grčenju.
Postavljena na tron ”filozofa” uživa isto kao i prošle večeri kada sam bio tek gusar njenih purpurnih bespuća.
9 komentara za "GusarUsamljenogMora"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.