Umrla je pjesma. Sinoć. U meni.

Bez riječi. U neko gluho doba.

Ne vidjevši kako se dan zarumeni

Izdahnu u grudima k’o ‘sred groba.

 

Umrla je pjesma. U ponoć samu.

Sat je u molitvu sklopio ruke.

I ja sam u srcu, u svetom hramu

Molio da stigne do mirne luke.

 

Je li posrijedi izgubljen motiv

Il’ iz nehaja promašena tema ?

Znala je kako je sve moje protiv

Da od mene ode i da je nema.

 

No, jutros je čujem, k’o da još živi

Pa riječi utjehe u krug vrti

„Pjesniče dragi, ti sebe ne krivi

Na svijetu ima i gorih smrti.“